Glava puna t(c)uge - ispovijest

Prevesti knjigu bilo je posebno zanimljivo i stoga jer ona ima, osim aktualne i planetarno važne teme - muke alkoholizma i zbog njega - literarnu vrijednost i ponešto stručnih znanja. Pisac je obrazovani pacijent koji je dosta naučio kroz godine posjećivanja različitih liječnika i sudjelovanja u brojnim terapijskim postupcima. Autor je darovit i otvoren. Filmskim načinom: kratko, živo, sažeto i slikovito prikazuje kadrove pojedinih bitnih trenutaka svoga života. Svaki se taj kadar - priča može pročitati - pogledati samostalno. Knjiga se može čitati napreskok a možemo čitajući, tj. gledajući ovu knjigu-film redom, pokušati prodrijeti u nepregledne labirinte ljudske duše u teškom hodu kroz vlastitu samopromjenu: od uočavanja problema, priznavanja problema, rješavanja problema, odustajanja i nastavljanja, do konačnoga, relativnog uspjeha u nikad završenom procesu. (Iz Riječi prevoditeljice) IZ KNJIGE Uzeo sam dvije limenke piva Miller Lite sa sobom za prvu zajedničku večeru. Drugi su studenti imali vrč voćnog soka, čašu vode, šalicu kave ili kriglu čaja. Kad sam otvorio prvu - bilo je nešto iza šest - svi su buljili. Ljeto se kotrljalo ispred mene, beskrajno poput polja uokolo Laurine roditeljske kuće. Odlazio sam tamo što sam češće mogao. Oboje smo radili preko praznika. Ona kao konobarica, a ja na pretovaru kamiona i u skladištu. Srpanj i kolovoz su nam proletjeli u opijnju preko vikenda portugalskim vinom - rose. U ranim jutarnjim satima - dok su joj roditelji u susjednoj sobi čvrsto spavali - mi bismo se pijano valjali po podu njezine spavaće sobe, nastojeći voditi seks najtiše što je moguće. Kad sam se vratio kući, stalno mi je nedostajala. Svake smo se večeri nazivali dijeleći detalje naših zemaljskih života. Nakon toga sam provodio prazne večeri, opijajući se u lokalnim pubovima sa starom ekipom. Na Valentinovo sam opet počeo piti. Ne znam što se dogodilo. Možda su to zapetljane emocije koje su dolazile od toga što sam volio Lauru, možda je to sterilnost moga novog doma u studentskom gradu u kući za studente zadnje godine, možda je to količina predavanja koje sam imao, a to se moglo dogoditi i upravo stoga što sam se udario u palac noge tog jutra. Proveo sam sat u pubu s Mikeom mučeći se - popiti ili ne. Mike je držao da trebam popiti i vidjeti što će se dogoditi. Stalno sam mislio što bi Veronika rekla a gledam sam stalno sve druge ljude kako se smiju u baru. Bilo je kao da bacam novčić. Jedna je strana bila sigurna i razumna, a druga bezobzirna i zavodnička. Kad je Mike udario s desetim pivom za mene po stolu - on i ja smo uvijek vodili računa o tome koliko smo runda popili - opet sam bio normalan. Nisam bio izdvojen iz društva, toliko sam govorio da su me vilice boljele. Valentinovo je - mrmljao je Mike, oči su mu kolutale. Koga voliš? Pokazao sam na pivo. Ni jedan se od nas nije nasmijao.