Inkapsulirane duše

Njegovih prijatelja nema. Sad je sam u smrti. I posljednji, posljednji put, on pruži ruku i kvaka mu ponovo prođe kroz prste. Tahireee!, vikao je sada više u sebi, nego naglas. Ne preostaje mu ništa drugo nego da dovuče neku stolicu, sjedne i čeka. Možda treba biti smiren, strpljiv? Zasad, smrt mu je čudenje i misli da je dobro što joj se čudi. Sjetio se seljaka iz Procesa koji je cio život čekao pred vratima zakona. Ova je pozicija bila gora od pozicije Kafkina junaka. I kada je već pomislio da je to to, da će cijelu smrt presjediti blizu vrata života, čuo je prvo tiho, a onda sve jače i jače, isprekidani glas koji je dolazio iz daljine: Nedii-ime neee-maa vraa-ataa pro-oođiiii saa-aamo pro-oodiii! lzgledalo mu je to glupo, ali šta je drugo mogao, nego s posljednjom nadom ustati, pružiti ruke ispred sebe - i krenuti. I, doista, i njegove ruke i njegovo tijelo prođoše kroz vrata kao kroz dimnu zavjesu. Tako se sasvim lako, na istom mjestu iz koga je iz njega izašao, vratio u život. Ali, kako je rekla Suzana, sada je doista, sve drugačije: svijet je bio nezavršen, mnogo šta mu je nedostajalo, vidio je da je na brzinu sklepan i da liči skalameriji provincijskog cirkusa. Nastojao je utvrditi gdje bi se tu šta moglo popraviti uvijek je to radio, popravljao je gdje je šta mogao - nešto drugačije postaviti i uklopiti, ovdje-ondje nešto pritegnuti, tamo prebaciti ovo, a ovamo donijeti ono, korigirati neko ljudsko ponašanje, drugo dati pojačati i tako dalje. Nedovoljnost i nedovršenost svijeta su ga iznenadile, ali ga je porazila spoznaja da to ljudi ne primjećuju i da se ponašaju kao da je sve oko njih i u njima savršeno normalno i na svome mjestu.