Detalji
Promatrajući tranzicijske procese razvoja bosanskohercegovačkoga filma iz insajderske perspektive, Nedžad Ibrahimović analizira na koji način ti filmovi konstruiraju sliku bosanskog društva, reflektiraju nacionalnu ideologiju/e ili državotvornu težnju, u kojoj mjeri robuju kulturalnim općim mjestima, zapadnim klišejima ili našim malim, lokalnim mitovima. Pri tom Ibrahimović o bosanskohercegovačkom filmu piše zanimljivim polemičkim diskursom, koji iz „tvrde“ teorije skače u kritiku, a iz nje u društvenu polemiku, bez puritanske želje da se ladice teorije, kritike i novinarstva čvrsto odvoje. Ibrahimović piše o bosanskim filmovcima, ima o njima čvrst i polemičan stav, a taj stav zanimljivo je štivo čak i onda – a to je često – kad se s njim ne slažemo.
Drugi dio knjige svojevrsno je postrojavanje filmske mrtve armije, jer govori o kinematografiji koje više nema, i to ne o njenom zlatnom dobu (to ne bi bilo novo), nego o njezinoj terminalnoj jeseni, u vrijeme kad u njoj glavnu riječ vodi jedna generacija koja ni ne zna da je čeka skora emigracija, te u doba kad su njene mlade nade autori koji unutar te kinematografije neće imati vremena narasti.