Ilhamijin put u smrt

Pripovijest Ilhamijin put u smrt inspirirana je tragičnom sudbinom Abdulvehhaba Ilhamije (1773.-1821.), pjesnika na bosanskom, turskom i arapskom jeziku, šejha, narodnog učitelja i tribuna. Ovaj pjesnik bogatog i raznovrsnog djela neobičan je i po svom životnom putu. Predani sufija je u svojoj poeziji i uživotu, smjeran i čestit kako to zahtijeva Božiji zakon. Njegov pjesnički zanos i duša bogougodnika sudaraju se sa surovom stvarnošću punom svakojakog zla. Ilhamija se buni na njemu jedini mogući način – svojom pjesmom. Ta pjesma razgaljuje dušu običnoga čovjeka, on je prihvata, a to već postaje opasno po vlast. Stoga tadašnji namjesnik na Bosni Dželaludin-paša poziva pjesnika u Travnik na odgovornost. Rešad Kadić i započinje svoju priču na putu Ilhamijinom od rodnoga Žepča do Travnika. Pjesnik taj put prevaljuje pješke, svjestan od samog početka da mu je to posljednje putovanje. Ide polahko, sabirući se sam sa sobom. Cio put je smjenjivanje snoviđenja i stvarnosti. Ilhamiji i na san dolazi Paša, okrutan i već pripravan da ga kazni i tu, samo na trenutak, vidimo pjesnika slabog i uplašenog, da bi se, odmah nakon buđenja, odbranio od te slabosti prizivanjem Boga i pouzdanjem da će mu Božija milost podariti snage da istraje uspravan. I taj se kraj bliži pjesnikovim dolaskom u Travnik, tu se razrješava drama koja lebdi nad junakom tokom njegovoga puta. Razgovor moćnika i pjesnika je kratak i konačan, jer su im pogledi na svijet sasvim oprečni. Ilhamiju vode u tvrđavu da ga zadave, a on, s uzdanjem u Boga, korača te posljednje korake zadovoljan što je ostao čvrst i ustrajan. Ilhamijin tragični kraj zbog pjesničkog bunta je bez primjera u našoj historiji književnosti. Međutim, pisac je ovog pjesnika idealizirao do te mjere da se on – u jednom snu, na ispitu pred melekima koji traže da se prisjeti svojih loših postupaka – ne može sjetiti nijednog grijeha koji bi zavrijedio pokajanje. I inače, kroz cijelu priču, osjeća se romantičarska zanesenost pisca svojim glavnim likom i njegovom sudbinom.