Drama ateističkog humanizma

Ovo je prvi prijevod jednog od djela francuskog teologa, isusovca i kardinala Henrija de Lubaca, koji spada među vodeće teologe dvadesetog stoljeća i o kojem se kod nas malo pisalo i govorilo te koji još uvijek čeka na primjerenu recepciju unutar naše teološke i filozofijske misli. Do sada smo bili uskraćeni za misao autora koja ni danas ne gubi na svježini i aktualnosti i čiji se opus uvijek iznova objavljuje, prevodi i kritički promišlja. Drama ateističkog humanizma, premda napisana u vihoru Drugog svjetskog rata, mogla bi u našim okolnostima predstavljati jedno teološko osvježenje i otriježnjenje. De Lubacova misao podvrgava ateizam ozbiljnoj kritici i često varira između otvorene osude ishoda ateističkog promišljanja i tonova prikrivene simpatije za genijalne uvide i iskustva koje on nudi i sadrži. U svome djelu de Lubac upozorava kršćane da moraju shvatiti kako i ateizam vrši istu kritiku religije koju je i Evanđelje vršilo spram religije svoga doba. Istina, današnji ateizam nije samo vulgarni, a ni samo kritički, razarajući, nego je planski i organski sposoban udaljiti čovjeka od Boga i organizirati zemlju bez Boga, a na kraju zapravo protiv čovjeka. No, vrijedi znati da taj ateizam nije plod ogorčenosti spram kršćanstva nego je izraz ogorčenosti spram ponašanja kršćana nevjernih principima za koje proklamiraju da u njih vjeruju, izraz ogorčenosti zbog izdajstva temeljnih principa kršćanstva i zbog povijesnih formi kršćanstva koje nisu sposobne privoditi čovjeka Bogu. Formalizam, slabost i beznačajnost kršćanstva isto su tako plod zapostavljanja evanđeoskog skandala i njegove transformacije u okoštalu religije te autor hrabro pokazuje da je moderni ateizam rođen iz srca samog katolicizma koji se pretvorio u čistu religiju koja se sa svoje strane pretvorila u društveni konformizam, političku igru i bezidejnu pobožnost. Kršćanstvo se predalo i prepustilo logici svijeta i svijet je ušao u srce same Crkve. Skandal križa skandalizira jednako i ateiste i kršćane koji sve temelje na rigorističkom, moralizatorskom i bigotnom shvaćanju vjere. Stoga ateizam moderniteta i postmoderniteta poziva kršćanstvo da ponovo otkrije i prepozna vlastite korijene i vlastiti heroizam i s njime paradoksalni karakter kršćanske ljubavi. I stoga vrijedi čitati ovu knjigu kao srčanu analizu fenomena ateizma koji prvenstveno kršćane na otkrivanje vlastitog identiteta, poziva na ljubav prema Bogu iznad svega stvorenog.