Dostavljamo i u SAD!

Cijena dostave | Vrste plaćanja

+387 35 225 027

point@knjiga.ba

Dobrodošli!

Molimo prijavite se ili napravite svoj profil!

Slika knjizicaProizvoda u bazi

26.015

Facebook slicica

Katalog

Pa, da krenem ispočetka

Pa, da krenem ispočetka

Kliknite dva puta da vidite sliku u normalnoj rezoluciji

Zoom Out
Zoom In

Više slika


ISBN:

9958-587-01-7

Ilustracija:

Ne

Izdavač:

Dostupnost:

rasprodano

Šifra:

K3017

Broj strana:

112

Težina:

200 g

Cijena:

Dostupnost: Na stanju

17,55 KM
rasprodano

Kategorije:

Sadržaj:

Kroz niz kratkih priča ova suvremena bosanskohercegovačka spisateljica konstruira obrise vlastita mikrosvijeta, čija je egzistencija dvojaka - s jedne strane on je u nestajanju kao dio prošlosti proživljene u rodnoj Fojnici, a s druge u nastajanju kao nova stvarnost koju je bila prisiljena izgraditi u Austriji, kamo je zbog rata morala izbjeći.

Ispreplićući na takav način nostalgični ton dobrih starih vremena te crnohumorni diskurs nesigurnosti sadašnjeg prisilnog života u tuđini i prezentirajući sve to u ich-formi, autorica uprizoruje jednu vrlo intimnu kronologiju vlastita postojanja.

Ovo je odlično djelo bivše profesorice iz Fojnice.

Prvijenac Cecilije Toskić, rođene u Fojnici 1960, zbirka kratkih priča Pa, da krenem ispočetka , prvorazredno je književno iznenađenje, i to iz više razloga. Književnik Julien Barnes jednom je izjavio da je po glavi pisca dopuštena samo jedna autobiografska knjiga. A knjigu Cecilije Toskić bi bez ikakvih ograda mogli okarakterizirati kao autobiografsku.

Slične knjige (autobiografske ili pseudoautobiografske, svejedno) obično pišu pisci sa zavidnim iskustvom i brojem izdanih knjiga iza sebe. Razlog za ovo najviše se ogleda u činjenici da se radi o jednoj od najtežih književnih vrsta, odnosno književnosti gdje je najlakše upasti u spisateljsku zamku. Cecilija Toskić ni u jednom trenutku ne upada u tu zamku, štoviše sve što radi, radi na jedan spisateljski superioran način, kao da ima iza sebe desetak napisanih knjiga.

Radi se o stilski i kvalitatativno ujednačenoj zbirci, koja ni u jednom detalju ne boluje od tipičnih nedostataka prvih knjiga, prije svega od stilskih nezgrapnosti, pretencioznosti ili patetike. Ukratko, jedna zaista sjajna knjiga.

O ovoj knjizi Ivan Lovrenović je, između ostalog, napisao: Toskićkin naum veoma je jednostavan i, reklo bi se, na neki samo njezin način - čedan: iz osobne, marginalističke perspektive ispričati priču o izgubljenom raju. Izvrstan i precizan opis ove zbirke.

Toskićka svoj izgubljeni raj opisuje na jedan zaista nesvakidašnji način. Njen diskurs je u početku blago ironijski i, što zaista fascinira, bez ikakvih intervencija naknadne pameti . U završnim pričama taj diskurs neprimjetno dobiva nostalgične, na trenutke bolno nostalgične tonove. Ono što najviše govori o spisateljskom umijeću Cecilije Toskić je činjenica da ona ni u jednom trenutku ne prelazi u patetiku. A pisati o izgubljenom raju sjetno i uvjerljivo, a da se ne padne u patetiku, vrlo je teško, i najpouzdaniji je znak spisateljske zrelosti.

Priče u ovoj zbirci su kronološki poredane, tako da bi, ako uzmemo u obzir postmodernističke i modernističke slobode i varijacije formi, mogli ovu zbirku priča slobodno nazvati romanom. Pogotovo što počesto romani ovoga tipa, autobiografski, koriste sličnu formu: niz manje ili više povezanih slika u formi kratkih priča, povezanih u jednu cjelinu najčešće pripovjedačkom perspektivom ili kronologijom, koja i ne mora uvijek biti uvjet.

Na kulturnoj sceni u BiH u posljednje vrijeme se počesto preuzima trendovsko , pogotovo iz Hrvatske, gdje je književna scena kronično inficirana trendovima, što ranije nije bio slučaj, štoviše takve stvari su promatrane sa strane, s jasnim ironijskim odmakom. Jedan od tih trendovskih pojmova, koji se u posljednje vrijeme u BH književnoj kritici nesmiljeno koristi, je pojam žensko pismo, preuzet iz Hrvatske, a radi se o zasigurno, uz pojam ratno pismo, jednom od najeksploatiranijih na kulturnoj sceni u Hrvatskoj.

Pod taj pojam se trpalo sve i svašta, a najčešće je služio za raznorazna relativiziranja i rastezanja kriterija, ali i za minoriziranje ponekih spisateljica. Primjerice, ako ne želite izreći jasan stav o knjizi neke spisateljice, možete jednostavno napisati da se radi o vrhunskom ženskom pismu , ili tipičnom ženskom pismu , što u konačnici ne znači ništa: čisto relativiziranje. Kao kada bi, naprimjer, za knjigu Hadrijanovi memori Marguerite Yourcenar, za jedan od velikih romana 20. stoljeća, napisali da je vrhunska ženska proza , i na taj način je, između ostalog, stavili u rang s knjigama Arijane Čuline ili Vedrane Rudan primjerice. To ne bi bilo samo relativiziranje, nego najobičnija glupost. Iz tih razloga je nezahvalno pisati o ovoj knjizi u tom kontekstu, mada i ova perspektiva, ženska, nudi zanimljive mogućnosti interpretacije, a da se s lakoćom izbjegne relativiziranje.

Još nešto za kraj o izgubljenom raju Cecilije Toskić: ono što posebno fascinira u ovoj knjizi je to što se dobije dojam da je svijet Cecilije Toskić, njena Fojnica iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, prividno netaknut izronio u ovoj knjizi pred nas, kao da je godinama negdje tavorio i čekao svoj čas, čist, nevin i zaštićen od svih vanjskih utjecaja . Naknadna pamet , to je Cecilija Toskić sjajno uočila, ovdje bi samo profanirala tu savršenu iskonstruiranu sliku. Za nadati je se novim knjigama ove autorice i tome da je ova knjiga tek početak, doduše pomalo zakašnjeli, jedne u najmanju ruku izgledne književne karijere.

  • Izdanje: 1
  • Godina: 2004
  • Jezik: Bosanski jezik
  • Vrsta uveza: Meki uvez
  • Pismo: Latinica
  • Veličina: 200x135
  • Zemlja porijekla: Bosna i Hercegovina
  • Stanje: Nova

Detalji

Kroz niz kratkih priča ova suvremena bosanskohercegovačka spisateljica konstruira obrise vlastita mikrosvijeta, čija je egzistencija dvojaka - s jedne strane on je u nestajanju kao dio prošlosti proživljene u rodnoj Fojnici, a s druge u nastajanju kao nova stvarnost koju je bila prisiljena izgraditi u Austriji, kamo je zbog rata morala izbjeći. Ispreplićući na takav način nostalgični ton dobrih starih vremena te crnohumorni diskurs nesigurnosti sadašnjeg prisilnog života u tuđini i prezentirajući sve to u ich-formi, autorica uprizoruje jednu vrlo intimnu kronologiju vlastita postojanja. Ovo je odlično djelo bivše profesorice iz Fojnice. Prvijenac Cecilije Toskić, rođene u Fojnici 1960, zbirka kratkih priča Pa, da krenem ispočetka , prvorazredno je književno iznenađenje, i to iz više razloga. Književnik Julien Barnes jednom je izjavio da je po glavi pisca dopuštena samo jedna autobiografska knjiga. A knjigu Cecilije Toskić bi bez ikakvih ograda mogli okarakterizirati kao autobiografsku. Slične knjige (autobiografske ili pseudoautobiografske, svejedno) obično pišu pisci sa zavidnim iskustvom i brojem izdanih knjiga iza sebe. Razlog za ovo najviše se ogleda u činjenici da se radi o jednoj od najtežih književnih vrsta, odnosno književnosti gdje je najlakše upasti u spisateljsku zamku. Cecilija Toskić ni u jednom trenutku ne upada u tu zamku, štoviše sve što radi, radi na jedan spisateljski superioran način, kao da ima iza sebe desetak napisanih knjiga. Radi se o stilski i kvalitatativno ujednačenoj zbirci, koja ni u jednom detalju ne boluje od tipičnih nedostataka prvih knjiga, prije svega od stilskih nezgrapnosti, pretencioznosti ili patetike. Ukratko, jedna zaista sjajna knjiga. O ovoj knjizi Ivan Lovrenović je, između ostalog, napisao: Toskićkin naum veoma je jednostavan i, reklo bi se, na neki samo njezin način - čedan: iz osobne, marginalističke perspektive ispričati priču o izgubljenom raju. Izvrstan i precizan opis ove zbirke. Toskićka svoj izgubljeni raj opisuje na jedan zaista nesvakidašnji način. Njen diskurs je u početku blago ironijski i, što zaista fascinira, bez ikakvih intervencija naknadne pameti . U završnim pričama taj diskurs neprimjetno dobiva nostalgične, na trenutke bolno nostalgične tonove. Ono što najviše govori o spisateljskom umijeću Cecilije Toskić je činjenica da ona ni u jednom trenutku ne prelazi u patetiku. A pisati o izgubljenom raju sjetno i uvjerljivo, a da se ne padne u patetiku, vrlo je teško, i najpouzdaniji je znak spisateljske zrelosti. Priče u ovoj zbirci su kronološki poredane, tako da bi, ako uzmemo u obzir postmodernističke i modernističke slobode i varijacije formi, mogli ovu zbirku priča slobodno nazvati romanom. Pogotovo što počesto romani ovoga tipa, autobiografski, koriste sličnu formu: niz manje ili više povezanih slika u formi kratkih priča, povezanih u jednu cjelinu najčešće pripovjedačkom perspektivom ili kronologijom, koja i ne mora uvijek biti uvjet. Na kulturnoj sceni u BiH u posljednje vrijeme se počesto preuzima trendovsko , pogotovo iz Hrvatske, gdje je književna scena kronično inficirana trendovima, što ranije nije bio slučaj, štoviše takve stvari su promatrane sa strane, s jasnim ironijskim odmakom. Jedan od tih trendovskih pojmova, koji se u posljednje vrijeme u BH književnoj kritici nesmiljeno koristi, je pojam žensko pismo, preuzet iz Hrvatske, a radi se o zasigurno, uz pojam ratno pismo, jednom od najeksploatiranijih na kulturnoj sceni u Hrvatskoj. Pod taj pojam se trpalo sve i svašta, a najčešće je služio za raznorazna relativiziranja i rastezanja kriterija, ali i za minoriziranje ponekih spisateljica. Primjerice, ako ne želite izreći jasan stav o knjizi neke spisateljice, možete jednostavno napisati da se radi o vrhunskom ženskom pismu , ili tipičnom ženskom pismu , što u konačnici ne znači ništa: čisto relativiziranje. Kao kada bi, naprimjer, za knjigu Hadrijanovi memori Marguerite Yourcenar, za jedan od velikih romana 20. stoljeća, napisali da je vrhunska ženska proza , i na taj način je, između ostalog, stavili u rang s knjigama Arijane Čuline ili Vedrane Rudan primjerice. To ne bi bilo samo relativiziranje, nego najobičnija glupost. Iz tih razloga je nezahvalno pisati o ovoj knjizi u tom kontekstu, mada i ova perspektiva, ženska, nudi zanimljive mogućnosti interpretacije, a da se s lakoćom izbjegne relativiziranje. Još nešto za kraj o izgubljenom raju Cecilije Toskić: ono što posebno fascinira u ovoj knjizi je to što se dobije dojam da je svijet Cecilije Toskić, njena Fojnica iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, prividno netaknut izronio u ovoj knjizi pred nas, kao da je godinama negdje tavorio i čekao svoj čas, čist, nevin i zaštićen od svih vanjskih utjecaja . Naknadna pamet , to je Cecilija Toskić sjajno uočila, ovdje bi samo profanirala tu savršenu iskonstruiranu sliku. Za nadati je se novim knjigama ove autorice i tome da je ova knjiga tek početak, doduše pomalo zakašnjeli, jedne u najmanju ruku izgledne književne karijere.

Dodatne informacije

Izdavač Synopsis
Preporuka Ne

Tagovi Proizvoda

Koristite razmak za odvajanje oznaka. Koristite jednostruke navodnike (') za fraze

Moja korpa

Nemate proizvoda u svojoj Korpi.

Najprodavanije

Reklama

Newsletter