Djevojčica u meni

Djevojčica u meni je četvrta knjiga poezije za djecu koju je napisala Nataša Križanić (Most duginih boja, Igra boja, Spomenar) i od prve sve do ove knjige poezije autorica iznova i iznova pokazuje svoj talenat i spisateljske vrline, a one su, prije svega ono što knjige, posebno kada je riječ o knjigama namijenjenim djeci, treba činiti drugačijom i prepoznatljivom, a to je inovativnost i maštovitost pisca, zatim su tu i jednostavnost kazanoga i stilska pročišćenost, jer ove pjesme „dogodile“ su se djeci i sve treba izgledati kao da su ih oni upravo preživjeli i napisali, djeca treba da se identifikuju i da osjete cijelu atmosferu pjesme. To autorici polazi za rukom. Jer ove pjesme su autoricin doprinos književnosti za djecu, koja se danas, nažalost, veoma često ostavlja na margini, a ovo je i doprinos Nataše Križanić slavljenju djeteta i njegovog svijeta. S druge strane one su i svojevrsna pjesnička ispovijest, ne samo o djetinjstvu, nego o životu. Vraćanje na djetinjstvo, pisanje o bezbrižnim danima ispunjenim ljubavlju najbližih (prvenstveno se to manifestira sjećanjem na oca), pisanje o sebi koja je bila i koja sada jeste, nastojanje da se premoste razdanjine kako između žene i djevojčice, tako i između djevojčice i grada, odnosno grada kao metafore svijeta koji se neprestano mijenja i u kojem ništa više nije isto kao ranijih godina u kojima je djevojčica postajala odraslom ženom.