Arapska gramatika u vremenu - od logicizma do strukturalizma

Mehmed Kico, Arapska gramatika u vremenu – od logicizma do struk­turalizma, Dobra knjiga, Sarajevo, 2013., str. 196. Jedan od neumornih i veoma vri­jednih autora s naših prostora u oblasti lingvistike, književnog prevodilaštva i teorije prevođenja, jeste redoviti pro­fesor arapskog jezika i književnosti na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, dr. sc. Mehmed Kico. Nije dugo proš-lo od njegove knjige Arapski jezik u prevođenju između Istoka i Zapada, (El-Kalem, 2012.) a već se pojavila no­va, sa znakovitim naslovom Arapskagramatika u vremenu – od logicizma do strukturalizma, praćenim itekako bogatim znanstvenim sadržajem. Da­kako, za djelo ove vrste potrebna su bila mnogobrojna znanja, kako teorij­ska tako i praktička. Knjigu koju predstavljamo, pored Uvoda čine još tri poglavlja: Arapskoislamska misao u povezivanju civiliza­cija; Gramatičarske škole; Leksikologija i filozofija jezika kao posebni sadržaji, a na kraju se nalazi Zaključak, poslije kojeg slijede sažeci na bosanskom, en­gleskom i arapskom jeziku, kao i popis korištene obilate literature na nekoliko stranih jezika. U Uvodu knjige autor nas postupno navodi na razmišljanje o sa­držajima koji tek dolaze, ukazujući na osnovne historijske činjenice u sred­njovjekovnoj arapskoj gramatičkoj baštini. Tu odsijeva jedno neobično zapažanje da mnogi lingvisti nisu bili Arapi, već Persijanci. Također bivamo upoznati i sa činjenicama da su akte­ri u području arapske gramatike bili i neki znameniti filozofi, poput Al-Fe­rabaija ili pak Al-Gazalija, koji su svoj crnoliki trag na hartiji ostavili upravo u ovome naučnom području. U prvom poglavlju, Arapskoislamska misao u povezivanju civiliza­cija, profesor Kico ukazuje na veoma bitan doprinos arapske jezikoslovne tradicije u povezivanju helenističkih i suvremenih lingvističkih tendencija. U drugom poglavlju, koje nosi naziv Gramatičarske škole, pažnja je poklonjena gramatičarskim školama, zajedničkim obilježjima, najistaknu­tijim akterima i njihovim specifičnim naučavanjima. U tim razmatranjima je posebno mjesto namijenjeno pokreta­čima zasebnih škola i okolnostima koje su određivale pravce razvoja arapske nauke o jeziku i naravi njenih naučava­nja. Autor tu osvjetljava institucionalni razvoj arapske gramatike, s osvrtom na znamenite pojedince koji su umnogo­me doprinijeli razvoju arapskog jezika. Pri tome bivaju obrađeni najznačajniji jezični centri arapske jezične nauke u to vrijeme, u Basri, Kufi, Bagdadu i Egiptu. Sve centre koji su okupljaliveći broj učesnika arapski kroničarinazivaju gramatičarskim školama. “U vezi s tim je zgodno primijetiti da setakvo imenovanje brojnih mjesta okup­ljanja različito doživljava u osvrtima tradicijskih i izvanjskih posmatrača:Basranski krug je svugdje nazvan gra­matičarskom školom, a pregledi autoraiz nekih evropskih zemalja, naročito onih koje su imale kolonijalističke do-dire s arapskim svijetom, navode iGramatičarsku školu u Kufi. Razlike proizlaze iz različitih kriterija vrjedno­vanja”. Inače, prvi jezični centar bila jeBasra, a ta škola dala je poznate lingvi­ste kao što su : Ad-Du’ali, Al-Hadrami, As-Saqafi, Al-Ma`arri, Ibn Habib i Al-Farahidi. Na njih se, zbog geo­grafske blizine i kulturnog ambijenta, nadovezuje Kufanska škola. Istaknuti predstavnici Kufske škole su Al-Kissa’i i Al-Farra’. Predstavnici svih gramatič­kih škola, pogotovo Basranske i Kufske,u bavljenju lingvistikom su polaziliod Kur’ana i Predaje Božjeg poslanika Muhammeda a.s. Autor djela ukazujena njihove specifične sličnosti i različi­tosti. Na samom kraju poglavlja, nalazise registar najznačajnijih predstavnika prikazanih škola. Treće poglavlje knjige ima naslov Leksikologija i filozofija jezika kao po­sebni sadržaji. Na prvi pogled bi čitatelj na osnovu naslova mogao pomisliti da je riječ o tekstu iz analitičke filozofije jezika, koja je dominantna u Bosni i Hercegovini i Srbiji. No, ipak nije riječ o analitičkoj filozofiji, već o jednom kontinentalno tradicionalnom osvrtu na jezik. Autor tu upoznaje čitatelje sa pojmom leksikologije i utjecajem arapske leksikologije na europsku. Na­dalje, u poglavlju ukazuje na doprinos Al-Farabija razvoju filozofije o jeziku. Na kraju poglavlja autor upoređuje De Sosirovo učenje o jezičkom znaku s Al-Farabijevim učenjem. U Zaključku autor sumira za­hvaćena pitanja podcrtavajući značaj Al-Farabijevog doprinosa u području arapskih jezičnih znanosti. Tu se oso­bito naglašva važnost arapske norma­tivne gramatike, kao i filozofije jezika u povezivanju tisućljetnih lingvističkih tradicija, počevši od one helenske pa do moderne. Posebnu vrijenost djelu daju sažeci na bosanskom, engleskom i arapskom jeziku, koji, zajedno sa Bibli­ografijom (oko 320 naslova), znanstve­no legitimiraju djelo, omogućavajući na taj način da ga rabe i oni koji ne pripadaju južnoslavenskoj jezičnom arealu. Ovaj zadnji uradak profesora Mehmeda Kice može, nesumnjivo, biti od koristi nastavnicima i studentima Orijentalne filologije, Islamskih peda­goških fakulteta, Fakulteta islamskih nauka, kao i svim istraživačima i lju­bitljeljima arapske i islamske kulturne i jezične baštine. Iz svih nabrojanih, ali onih mnogobrojnih nenavedenih razloga, preporučamo djelo na čitanje.