Ugovor s đavlom

Boris Dežulović odavno je zasjeo na tron najoštrijih i najduhovitijih kritičara društvenog kiča, intelektualnih tvrdica što traže dlaku u svakom nacionalističkom jajetu, ironičara i parodičara »hrvatskog progresa« u tranzicijskim uvjetima zbilje. Mašta da se naruga agilnosti političke narudžbe i ideološki manipuliranom društvenom bontonu u tekstovima koje čitamo kao kroniku posttuđmanovske, tranzicijske Hrvatske postala je jedna od najprepoznatljivijih i najartikuliranijih u povelikoj masmedijsko-književnoj bratovštini kojoj ovaj autor i sam pripada. Dežulovićevo kronično nepovjerenje u posvećene društvene »istine«, zloupotrebu transcendencije i tobože svete stvari u zapravo zemaljskoj gladi za moći – temeljni je ton ovih tekstova, stalno aktivirana tipka. Ne čudi stoga da u njima čitamo beletriziranu parodiju »kronike« naših godina. Ne čudi stoga da je “Ugovor s Đavlom” i satira i književnost, i žurnalistika i politički komentar nakaradno izvitoperene zbilje kojom smo zakoračili u novi milenij. U “Ugovoru s Đavlom” hrvatska društvena scena je karneval – čas pomaknut u prostor groteske, čas u prostor apsurda. I dok čitamo o obeshrabrujućoj svemoći domaće gluposti, fatalnom savezu laži i moći, klanova i političke vrhuške – osjećamo da tekstovi Borisa Dežulovića o nama samima nisu tek možebitna »pomoćna literatura« godinama koje smo proživjeli ili efemerna publicistička fusnota na tu temu, nego društvena lektira prvoga reda. Nema sumnje, jedno od rijetkih obaveznih štiva, želimo li išta saznati o Hrvatskoj u razdoblju od 1999. godine do naših dana.