Ubožnica za utvare

Delimir Rešicki ima ulogu korektora u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća, kad su poeziju gotovo pojeli različiti eksperimenti, mnogi od njih posve na rubu pameti, pojavio se Rešicki i svojim snažnim, vibrirajućim stihovima vratio poeziji razlog postojanja. Od prve zbirke pjesama, Gnomi, do posljednje, Aritmije, Rešicki trasira put poeziji (i drugim pjesnicima), što u vremenima, kad zabava i spektakl proždiru svaki ambiciozniji oblik kulture, uopće nije jednostavna i bezazlena stvar. Ovom prigodom Rešicki se javlja zbirkom priča, čime pokazuje da kratke priče iz zbirke Sagrada familie srećom nisu bile slučajni izlet u prozu. No, i danas je, kao i u doba Rešickijeve prve knjige, situacija u književnosti poprilično zbrkana. Pisati prozu postalo je stvar društvenog prestiža. Pišu je lakoglazbene pjevačice, ostavljene supruge, zlostavljani muškarci, manekenke, zaručnice ratnih profitera, liječnici opće prakse... Stil je nekakva mješavina Big Brothera, crne kronike i šapanjolsko-meksičko-brazilskih sapunica. U široku, ali i u kulturnu javnost odašilje se poruka da je pisanje proze jednostavna stvar, da pisati može svatko.