Tragedija lišća

On piše o pivskoj boci, nedjeljnoj čamotinji, dječaku roštava lica i buđenju poslije noćne tjelovježbe s nekom žilavom ženturačom. Iskrenost je njegov putokaz, crnilo njegov najmiliji retuš. Tko misli da pjesnici takva profila znaju samo za lokanje, bit će iznenađen količinom referenci na klasičnu glazbu i komentarima o velikanima svjetske literature o kojima Bukowski ima svoje mišljenje, ali spram kojih nikada nije ravnodušan. Bukowski svjedoči o sebi kao bitangi i bastardu koji je s ocem dijelio uzajamnost mržnje i koji suosjeća s bikom u areni jer sebe vidi kao predodređenu žrtvu. Noseći teret ružnoće i neželjenog djeteta, prepustio se burgijanju, a u njegovu životu, kao u Genetovom, nije bilo tragova uzmicanja. Paradoksalno ali točno: po tome je njegova samotnička poza junačkija od junaštva onih koji su svoju muškost ogrnuli zastavama i kolektivnim pokličima.