Detalji
Isčitavanjem kratkih priča Enesa Topalovića čovjek osjeti situacije, doživi junake, prepozna skoro već zaboravljeno, neponovljivo. I to je ono što tjera pisca da zapisuje a čitaoca da čita. U piščevoj literarnoj laboratoriji skupljeni su zapisi, priče lično doživljene ili na uho šaptane od dragih ljudi ili slučajnih saputnika u vremenu, nevremenu i tu oblikovani do posebnog, uvjerljivog.
Topalović u ludilu traži mudrost kao opomenu, kaznu i pomirenje. Tako će u priči ”Okamenjeni svatovi” dva oca, dva tvrda kamena, poslije sulodog pogroma svatova koji su se medjusobno isklali jer ni jedni nisu htjeli potput, staviti jednog pred drugog kao pred ogledala. Muharemaga će reći Danilu: Ja bih ovdje sve ih ukopao, neka groblje priča putnicima, da ćemo se u smrti mješati, a nesćesmo za huda života.” I tako će nastati humka od bijelog kamenja pored puta za opomenu, onima, ovima, njima i nama.
Ovim i ovakvim porukama, a njih je u knjizi cijeli buket, pisac na najbolji način brani sopstveni izbor prosvjetara, odgoitelja, šaljući poruku van stranica same knjige.
To je ono što knjigu i preporučuje i ona će bez sumnje imati svoje čitaoce.
Sevko Kadrić, juni 2004.
Proizvoda u bazi
