Rekvijem, jedna halucinacija

Antonio Tabuki je bio dugogodišnji direktor Italijanskog kulturnog centra u Lisabonu. Priredio je i preveo cjelokupno djelo velikog portugalskog pjesnika Fernanda Pesoe na italijanski jezik. Upravo će ova autorova iskustva biti glavna inspiracija za mnoga njegova djela, a to se naročito odnosi na Rekvijem, koji je napisan upravo na portugalskom. Autor u Napomeni navodi da se ovaj roman i nije mogao napisati na nekom drugom jeziku. Okvirni hronotop romana Rekvijem je Lisabon, jedne vrele julske nedelje, na izmaku dvadesetog vijeka. Glavni junak, koji je istovremeno i pripovjedno lice, govori o susretima sa neobičnim likovima: drogirani mladić, hromi prodavac lozova, stara Ciganka, prodavac priča. Junak se susreće i sa mrtvima iz svoje prošlosti: prijatelj Tadeuš, bivša ljubav Izadora, pjesnik Fernando Pesoa... Svaki od tih susreta mogao bi da predstavlja jednu zasebnu narativnu cjelinu, koja se sa drugim cjelinama vezuje kroz ličnost glavnog junaka, koji je, kao i ostale ličnosti, prikazan sa izvjesnim ironičnim prizvukom. Postupak podsjeća na stvaranje priče po principu omnibus filmova poput Noći na Zemlji Džima Džarmuša. Na prvom površinskom nivou, pisac je, dakle, zainteresovan za ljudske sudbine, za živote autsajdera, marginalaca, promašenih individua, ali i za one koji su umrli ne iskupivši se za grijehove koje su počinili. Opisani živi i mrtvi junaci egzistiraju u istoj ravni, u kojoj se brišu prostorno-vremenske granice, što daje priči jednu drugu, višu ravan. Iz materijalne realnosti prelazi se u imaterijalnu, iz fizičkog prostora prelazi se u metafizički. Susret sa mrtvima i živima koji se odvija u istoj ravni jeste svojevrsna težnja da se prevaziđe dualizam duha i tijela i nađe spona koja dijeli materijalni od duhovnog svijeta. Ti prelazi, opštenja sa mrtvima, koji katkad podsjećaju na djela pisaca magičnog realizma, motivišu se na razne načine - preobilnom i teškom hranom ili pićem (sarabuljo, porto, koktel), ljetnjom vrelinom, snom. Priče o ljudskim sudbinama, prerastaju tako u suštinska etička, estetička, filozofska pitanja. Hrana postaje jedan od bitnijih narativnih elemenata u ovom romanu, kao što je to slučaj i u romanima Izgubljena glava Damašena Monteira, Pereira tvrdi da... U romanu Rekvijem hrana se vaspostavlja kao materijalna kultura uz pomoć koje se liječi duša, i njome se takođe pravi veza između dva svijeta, pored toga što se opisivanjem tradicionalne portugalske kuhinje na zavodljiv način dočarava i sama Portugalija. U cjelini uzev, Rekvijem je ispjevan za sjene prošlosti sa kojima se svako mora suočiti, za zaboravljeni Portugal, za dvadeseti vijek koji je iza nas. Neki od recepata koje nam otkriva glavni junak Rekvijema: Sarabuljo Pečenica se ispeče na jednake komade i začini sitno sjeckanim bijelim lukom, vinom, solju, biberom i kimom. Ovu smjesu treba pripremiti dan ranije. Uzeti zemljanu posudu u koju se isjecka loj i pustiti da se istopi na blagoj vatri. Zatim ubaciti kožure da porumene na jakoj vatri i ostaviti ih da se polako krčkaju. Kada meso bude skoro skuvano, izdinstati ga u marinadi od prethodnog dana, sve dok marinada ne ispari. U međuvremenu isjeckati crijeva i džigericu i pržiti ih na masti dok ne dobiju zlatastu boju. Odvojeno na ulju propržiti isjeckani crni luk i pomješati ga sa kuvanom krvlju i čašom bijelog vina. Na kraju sve to sipati u zemljani sud, začiniti sa još kima, ubaciti knedle ili pirinač. San zelenih prozora (Ovo je koktel koji je barmen Muzeja stare umetnosti u Lisabonu pripremio za glavnog junaka Rekvijema, prije nego što će otići da vidi čuvenu Bošovu sliku Iskušenje svetog Antona, koja se čuva u pomenutom muzeju.) 3/4 votke, 1/4 soka od limuna, jedna kašika sirupa od nane. Sve to se stavi u šejker sa tri kocke leda, mućka se dok ruka ne zaboli i izvadi se led prije serviranja.