Ptica na žici

Dario Džamonja je svojim pričama razbio obruč i učinio ih svačijim. Kad kažem obruč, mislim na sve one pisce koji s mukom probijaju put od sebe do čitaoca. Za razliku od mnogih akademskih i manje akademskih književnika, pisaca i nepisaca, Darija je prvo priznala raja, pa tek onda kritika. I oni lucidniji kritičari su ga hvalili kroz zube, osramoćeni jednostavnošću teksta i sižea, spoznajom da im ništa nije ostavljeno da otkriju. Džamonja je do srži jasan i go, brz i oštar, rad da vas prevede iz suza u smijeh prije nego se snađete. Priroda ga je stvorila da piše, kao što je neke stvorila da lažu ili brzo uče. Sumnjam da je mogao biti išta drugo osim pisac. Ptica na žici je svjedočanstvo o tome kako su jedna mala zemlja i jedan mali grad imali jednog velikog pisca i to nisu primjećivali do pred njegov sami kraj, dok nije pao sa žice i postao pali anđeo. Ako je to neka utjeha nama koji smo ga poznavali (on bi sad uz grmoglasan smijeh rekao: “Meni to vala nije nikakva utjeha”) Dario Džamonja je, što se i ovom knjigom potvrđuje, najbolji pisac kratke priče u našoj suvremenoj književnosti.