Dostavljamo i u SAD!

Cijena dostave | Vrste plaćanja

+387 35 225 027

point@knjiga.ba

Dobrodošli!

Molimo prijavite se ili napravite svoj profil!

Slika knjizicaProizvoda u bazi

25.498

Facebook slicica

Katalog

Lutka na koncu

Lutka na koncu

Kliknite dva puta da vidite sliku u normalnoj rezoluciji

Zoom Out
Zoom In

Više slika


ISBN:

3-939497-39-9

Ilustracija:

Ne

Izdavač:

Dostupnost:

rasprodano

Šifra:

K4452

Broj strana:

192

Težina:

280 g

Cijena:

Dostupnost: Na stanju

25,00 KM
rasprodano

Kategorije:

Sadržaj:

Dario Džamonja je rođen 1955. godine u Sarajevu, gdje je i umro, 2001. godine. Za života objavio je pet sjajnih zbirki kratkih priča u najboljoj tradiciji američkih short story majstora, ali daleko od sljedbeništva ili imitiranja stila. Njegove su priče isječci života, brutalno iskreni, duhoviti i potresni. Džamonja je, sudeći prema njegovim pričama, bio stvaraoc i rušitelj u isti mah. Umjetnik u obje discipline. On vas u priču uvlači na prepad i ne propovijeda već priča. Čitajući, sjetit ćete se osjećaja koji bi vas obuzimao kad su vam članovi obitelji pričali priče da vas uspavaju, a vi biste očarani željeli čuti još. Džamonja nije pisac devedesetih nego osamdesetih, on je to još tada radio s uvjerljivošću na kojoj mu većina novorealista može pozavidjeti. Nema u njegovim pričama aktualnosti ni izravnog obrušavanja na socijalne nepravde. Sve su vrlo osobne, a grad i zbivanja koja se spominju u njima tek su okvir za ono bitno. Srž priče leži u odnosima između bliskih osoba. Bez obzira radi li se o odnosu dvojice prijatelja dječaka, odnosima s ocem, bakom, djedom ili djevojkom, bitni su moralni ispiti koje njegovi junaci padaju ili prolaze. Džamonja u svojim pričama ogoljuje duše, i objašnjava nam tko smo. Nemilosrdno se obračunava i sam sa sobom (Stranac) poentirajući katkad kakvom nepretencioznom mudrošću (Pastrmke). Očit je i prijezir prema imućnim i situiranim. Takvi likovi nisu dio njegova svijeta. Njegov se svijet nalazi s onu stranu, u polusvijetu, u sjenama. Tako će u priči S poštovanjem Zvonar, sitni kriminalac i idol mladog Darija unatoč mnoštvu mana i grijeha svoj moralni ispit položiti s odlikom, dok u Svjetlo i tama Darijeva voljena (iz ugledne obitelji) pada na ispitu zgrožena uvjetima u kojim njezin dragi živi. No, to je samo jedan od okulara kroz koje možemo promatrati Džamonjino pripovijedanje. Naći ćemo tu i elemente mističnog i začudnog poput svilene ešarpe u istoimenoj priči, primjerice. Objavio je knjige priča Priče iz moje ulice, Zdravstvena knjižica, Prljavi veš, te Pisma iz ludnice. Džamonja je pisao uvjerljivo, neposredno, s jakim osjećajem za anegdotu i atmosferu sa izuzetno živim dijalogom. Sve ove priče zajedno različite po dubini ideja, preciznosti stila, zanimljivosti fabule, raskošne i neugledne istovremeno, nemaju za cilj da nas fasciniraju svojim umjetničkim savršenstvom, zapisao je Nenad Veličković. Knjigu Lutka na koncu priredio je Nermin Sarajlić, a likovno ju je uredila Ana Matić. POGOVOR Samotničke etide na verglu prolaznosti Kada bih znao nešto što bi meni koristilo a mojoj porodici štetilo, odagnao bih to iz svoga duha. Kada bih znao nešto što bi koristilo mojoj porodici a ne i mojoj domovini, nastojao bih da to zaboravim. Kada bih znao nešto što bi koristilo mojoj otadžbini a štetilo Evropi ili rodu ljudskome, smatrao bih to zločinom. Montesquieu Oficijelna do balčaka, književna kritika našla bi se oduvijek u neobranu grožđu kad bi valjalo revalorizirati opus kakav utjelovljeuje i kakav je u literarni amanet za sobom, prerano pokošenim, ostavio Dario Džamonja. I kad to, oklijevajući, na poslijetku na svojim svetim terazijama i učini, obavezno prethodno djelo olakša za ozbiljnije najmere i vrijednosti, pa ga hinjeno lakomisleno žanrovski, opčinjena i razdražena inače svrabom svrstavanja, strpa u ležernu, neobaveznu, novinsku, sporadičnu beletristiku. Oni popustljiviji u svojstvenoj navali velikodušnosti dometnu i udijele još pokoji otkupljujući epitet tipa provokativno, urbano, suvremeno, plijeneće štivo. Ista je to ona klasifikatorska svita i licemjerna bulumenta koja estetsko nebo, a da ne trepne, škropi etno-zapišavanjem i bavi se njegovim količanjem po modelu blagoslovljenih i prokletih avlija pripadnosti. Stoga, između ostalog, njima i jeste autor poput Džamonje i neupotrebljiv i nedokučiv, pa bi možda bolje bilo da je i prešućen i zaboravljen, napušten, nego što je rutinerski i prigodničarski pominjan i cijenjen, a i to nažalost zahvaljujući činjenici što je gospoda koja ratificira književni status i analitični tretman polakomljena ranim smrtnim slomom darovitosti. Kod Džamonje je živjeti i pisati stopljeno. Zato i ne treba da čudi odabrani filozofski moto ovom skromnom pogovoru izabranih priča. Odista, neustrašivo odan i vjerodostojan u autobiografskom načelu, ukletnik izravne i sočne Riječi, cijeli svoj kreativni itinerer, hazardnu i kobnu pustolovinu, prošao je poput Williama Bouroughsa. Naime, američki kolega, pisac Golog ručka, ustvrdio je kako se, uvidjevši da se s one strane, nabodeno na viljušku, nalazi vlastito meso, te da je vrag zdipio šalu, automatski rastrijeznio i pribrao. Džamonja nije! Mezetio se do kraja, ne uskraćujući ljekovitost katarze svom nikad i nimalo ciljanom čitatelju. Nipošto fatalistički, ono što se odigralo u ambijentu light-socijalističkog režima, a usjeklo se kao neizbrisivo i neizmjenjivo, ponovno je oživljavao, no tek da bi apostrofirao neoprostivost bola proživljenog, ogolivši mix traume i udesa koje klepsidre vremena nisu izblijedjele, iscurile i potisnule u zaborav...

  • Izdanje: 1
  • Godina: 2009
  • Jezik: Bosanski jezik
  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez
  • Pismo: Latinica
  • Veličina: 130x210
  • Zemlja porijekla: Bosna i Hercegovina
  • Stanje: Nova

Detalji

Dario Džamonja je rođen 1955. godine u Sarajevu, gdje je i umro, 2001. godine. Za života objavio je pet sjajnih zbirki kratkih priča u najboljoj tradiciji američkih short story majstora, ali daleko od sljedbeništva ili imitiranja stila. Njegove su priče isječci života, brutalno iskreni, duhoviti i potresni. Džamonja je, sudeći prema njegovim pričama, bio stvaraoc i rušitelj u isti mah. Umjetnik u obje discipline. On vas u priču uvlači na prepad i ne propovijeda već priča. Čitajući, sjetit ćete se osjećaja koji bi vas obuzimao kad su vam članovi obitelji pričali priče da vas uspavaju, a vi biste očarani željeli čuti još. Džamonja nije pisac devedesetih nego osamdesetih, on je to još tada radio s uvjerljivošću na kojoj mu većina novorealista može pozavidjeti. Nema u njegovim pričama aktualnosti ni izravnog obrušavanja na socijalne nepravde. Sve su vrlo osobne, a grad i zbivanja koja se spominju u njima tek su okvir za ono bitno. Srž priče leži u odnosima između bliskih osoba. Bez obzira radi li se o odnosu dvojice prijatelja dječaka, odnosima s ocem, bakom, djedom ili djevojkom, bitni su moralni ispiti koje njegovi junaci padaju ili prolaze. Džamonja u svojim pričama ogoljuje duše, i objašnjava nam tko smo. Nemilosrdno se obračunava i sam sa sobom (Stranac) poentirajući katkad kakvom nepretencioznom mudrošću (Pastrmke). Očit je i prijezir prema imućnim i situiranim. Takvi likovi nisu dio njegova svijeta. Njegov se svijet nalazi s onu stranu, u polusvijetu, u sjenama. Tako će u priči S poštovanjem Zvonar, sitni kriminalac i idol mladog Darija unatoč mnoštvu mana i grijeha svoj moralni ispit položiti s odlikom, dok u Svjetlo i tama Darijeva voljena (iz ugledne obitelji) pada na ispitu zgrožena uvjetima u kojim njezin dragi živi. No, to je samo jedan od okulara kroz koje možemo promatrati Džamonjino pripovijedanje. Naći ćemo tu i elemente mističnog i začudnog poput svilene ešarpe u istoimenoj priči, primjerice. Objavio je knjige priča Priče iz moje ulice, Zdravstvena knjižica, Prljavi veš, te Pisma iz ludnice. Džamonja je pisao uvjerljivo, neposredno, s jakim osjećajem za anegdotu i atmosferu sa izuzetno živim dijalogom. Sve ove priče zajedno različite po dubini ideja, preciznosti stila, zanimljivosti fabule, raskošne i neugledne istovremeno, nemaju za cilj da nas fasciniraju svojim umjetničkim savršenstvom, zapisao je Nenad Veličković. Knjigu Lutka na koncu priredio je Nermin Sarajlić, a likovno ju je uredila Ana Matić. POGOVOR Samotničke etide na verglu prolaznosti Kada bih znao nešto što bi meni koristilo a mojoj porodici štetilo, odagnao bih to iz svoga duha. Kada bih znao nešto što bi koristilo mojoj porodici a ne i mojoj domovini, nastojao bih da to zaboravim. Kada bih znao nešto što bi koristilo mojoj otadžbini a štetilo Evropi ili rodu ljudskome, smatrao bih to zločinom. Montesquieu Oficijelna do balčaka, književna kritika našla bi se oduvijek u neobranu grožđu kad bi valjalo revalorizirati opus kakav utjelovljeuje i kakav je u literarni amanet za sobom, prerano pokošenim, ostavio Dario Džamonja. I kad to, oklijevajući, na poslijetku na svojim svetim terazijama i učini, obavezno prethodno djelo olakša za ozbiljnije najmere i vrijednosti, pa ga hinjeno lakomisleno žanrovski, opčinjena i razdražena inače svrabom svrstavanja, strpa u ležernu, neobaveznu, novinsku, sporadičnu beletristiku. Oni popustljiviji u svojstvenoj navali velikodušnosti dometnu i udijele još pokoji otkupljujući epitet tipa provokativno, urbano, suvremeno, plijeneće štivo. Ista je to ona klasifikatorska svita i licemjerna bulumenta koja estetsko nebo, a da ne trepne, škropi etno-zapišavanjem i bavi se njegovim količanjem po modelu blagoslovljenih i prokletih avlija pripadnosti. Stoga, između ostalog, njima i jeste autor poput Džamonje i neupotrebljiv i nedokučiv, pa bi možda bolje bilo da je i prešućen i zaboravljen, napušten, nego što je rutinerski i prigodničarski pominjan i cijenjen, a i to nažalost zahvaljujući činjenici što je gospoda koja ratificira književni status i analitični tretman polakomljena ranim smrtnim slomom darovitosti. Kod Džamonje je živjeti i pisati stopljeno. Zato i ne treba da čudi odabrani filozofski moto ovom skromnom pogovoru izabranih priča. Odista, neustrašivo odan i vjerodostojan u autobiografskom načelu, ukletnik izravne i sočne Riječi, cijeli svoj kreativni itinerer, hazardnu i kobnu pustolovinu, prošao je poput Williama Bouroughsa. Naime, američki kolega, pisac Golog ručka, ustvrdio je kako se, uvidjevši da se s one strane, nabodeno na viljušku, nalazi vlastito meso, te da je vrag zdipio šalu, automatski rastrijeznio i pribrao. Džamonja nije! Mezetio se do kraja, ne uskraćujući ljekovitost katarze svom nikad i nimalo ciljanom čitatelju. Nipošto fatalistički, ono što se odigralo u ambijentu light-socijalističkog režima, a usjeklo se kao neizbrisivo i neizmjenjivo, ponovno je oživljavao, no tek da bi apostrofirao neoprostivost bola proživljenog, ogolivši mix traume i udesa koje klepsidre vremena nisu izblijedjele, iscurile i potisnule u zaborav...

Dodatne informacije

Izdavač Bosanska riječ Tuzla
Preporuka Ne

Tagovi Proizvoda

Koristite razmak za odvajanje oznaka. Koristite jednostruke navodnike (') za fraze

Moja korpa

Nemate proizvoda u svojoj Korpi.

Reklama

Newsletter