Poslednja Geteova ljubav

Potresna i nježna priča o nemogućoj ljubavi velikana njemačke književnosti. Martin Valzer dirljivo, potresno i nježno pripovijeda o nemogućoj ljubavi u kojoj snaga osjećanja i njihovih književnih izraza svjedoče o strasti kakvoj nema ravne. Kada ju je ugledao, ona ga je već bila opazila. Kada je njegov pogled pao na nju, njen je već bio uperen u njega. To se dogodilo na Krstovom izvoru, poslije podne u pet, 11. jula 1823. godine u Marijenbadu. Ovim rečenicama započinje roman Martina Valzera o poslednjoj Geteovoj ljubavi. Sedamdesettrogodišnji tajni savjetnik i slavni udovac voli devetnaestogodišnju Ulrike fon Levecov. Njih dvoje razdvaja jaz od 54 godine, ali Gete sebi govori: Moja ljubav ne zna da imam preko sedamdeset. Ni ja ne znam. Razmjenjuju se pogledi, riječi, oni se ljube na Geteov način. On kaže: Pri ljubljenju nisu bitna usta, usne, već duše. Ali sustigla ga je starost. On se ozleđuje pri padu na maskenbalu, a jedan mlađi muškarac pokušava da zavede Ulrike na čajanci. Uprkos tome, Gete upućuje Ulrike bračnu ponudu, koja stiže do nje u trenutku kada je porodični odlazak u Karlsbad već ugovoren. Gete tada piše Marijenbadsku elegiju.