Omiljena igra

Ima mnogih koji Omiljenu igru ipak porede sa filmom Sema Mendeza Američka ljepota. Bili u pravu ili ne, time knjigu svrstavaju među kultne i neprolazne vrijednosti. Mada, najmanje bi se pogriješilo kada bi se ovaj Koenov roman prvenac, napisan u njegovoj 29. godini, poredio sa bilo čim drugim što je zapravo on sam napisao. Jer preko montrealskog odrastanja, mladosti, putenosti, erotike i prve ljubavi Koen tj. junak prelazi put od svijeta mašte do svijeta realnosti: to je doba u kojem se do tada Koen tj. junak događao stvarima, a od tada su se stvari počele događati njemu. Iako proza, ovaj roman je oda pjesničkom duhu i jeziku, molitva ljepoti; kristalno čisto obožavanje ljepote, žene, tijela, žene u tijelu. („Jadna savršena ljepoto!“, Koen). Kakva šteta što Koen nije objavio više proznih knjiga osim ove i Divnih gubitnika! Kakva bi to literatura danas mogla biti!? No, zapravo, ipak, znamo: ako nemamo prozu, imamo njegovu poeziju. Eto kako bi mu proza izgledala! Uostalom, to se već dalo prepoznati pre pola vijeka, u Omiljenoj igri, te 1963. godine. Tada je u Grčkoj završio pisanje ovog romana zahvaljujući višegodišnjoj stipendiji koju je dobio od Umjetničkog savjeta Kanade. Kada je 2012. dobijao Nagradu Glen Guld, Koen je novčani dio od pedeset hiljada dolara poklonio (vratio) istom tom Umjetničkom savjetu Kanade za potrebe stipendiranja novih mladih umjetnika, riječima da (kao jedan od prvih stipendista): „Bez pomoći i ohrabrenja Kanadskog savjeta nikada ne bih ni napisao Omiljenu igru.”