Malo sutra

Čitanje pjesama Ive Kobaša je primamljivo i za odrasle baš kao i za djecu. Djeca se tu, naravno, nalaze u svom svijetu, a odrasli se osjećaju kao da su se vratili u toplo gnijezdo djetinjstva. Dakle, svi su tamo gdje je dobro i gdje je lijepo biti! Pjesnik Ivo Kobaš ima poseban pristup temama o kojima piše. On stvari i pojave gleda očima djeteta. To je jedan poseban ugao gledanja. Iz takvog odnosa proističe onaj blagi i prefinjeni humor koji nas prosto razgali jer shvatamo da stvari, gledane na ovaj način, mogu imati jednu savim drugačiju dimenziju i da svijet, na sreću, ne izgleda samo onako kako ga stariji vide. Dakle, Ivo Kobaš je uspio da, makar zakratko, svijet odraslih ostavi postrani i otvori sebi i svojim čitaocima vedre dječije vidike. On se svojom poezijom svrstao u one pjesnike koji vole da pobjegnu iz običnog u nesvakidašnje. Kod njega gotovo svako biće ima i svaka pojava zaslužuju da uđu u pjesmu, a da to ne izgleda neobično. Naprotiv, svako je našao svoje mjesto u poeziji kao što i u životu svaka bubica, svaki crvić, baš kao i čovjek, imaju svoje mjesto. To nam potvrđuju već prve pjesme iz ove knjige. Takve su pjesme Glista slikar, Krezava glista, Bušač i još neke. Čak i ako niste skloni gmizavcima, posije čitanja ovakvih pjesama može se desiti da promijenite svoja gledanja i uhvatite sebe kako su vam ta bića simpatična, pa i draga, jer je pisac uspio da ih obogati sa malo nestašluka, moglo bi se reći ljudskog, dječijeg, odnosno da i oni dobiju lik i ponašanje koje će mladim čitaocima biti blisko i simpatično. Ljubav kao tema zastupljena je na mnogo načina. Ima je i tamo gdje je niste očkivali. Slonovski trapavo vole se slon i slonica (Ljubav na tone), bockavo se vole ježevi (Bockanje), smiješno se vole jedna dama iz Amsterdama i jedan nespretnjaković (Dama iz Amsterdama)... Ljiljana Mitić-Rorić (izvod iz recenzije)