Ratni

Nagrađena na konkursu Zoroa za 2003., knjiga priča Pod pritiskom Faruka Šehića predstavlja maestralan prozni snimak ratnog užasa. U vješto srezanoj i vanredno organiziranoj ispovijesti u kojoj se miješaju poetsko simbolični pasaži i narativni isječci, Šehić kombinira spoljnju i unutarnju sliku rata. Njegovi junaci su uglavnom autsajderi, urbani momci koji iz rokerske pozicije i iz podnožja društvene vertikale, kao obični vojnici na frontu ne pristaju ni na kakve ideološke maske ni političke obmane, nego iznose doživljaj rata iznutra, iz ljudske pozicije koja trpi njegov nemjerljivi užas. Enver Kazaz Learn More

Mami ne smiju reći šta je bilo, nego će joj javiti da sam zarobljen u boju, i da sam dopao neprijateljske tamnice, pa me u svom ovozemaljskom životu sigurno neće vidjeti. Learn More

Par metaka prozuja iznad njega. Zatim se začu ispaljenje ista dva. Neko ga s druge strane grada želi poslati u vječna lovišta. Mater mu ćoravu, zar ne vidi da je Rambo civil i pacifista...!!! Learn More

Nagrada književnog natječaja Naklade Zoro za najbolju knjigu neobjavljenih priča za 2005.godinu. Zec i pantaruo je rukopis koji svoje priče, i to ponajbolje, smješta u Dubrovnik u vrijeme autorovog djetinjstva, potom u Sarajevo, da bi se završile u Londonu u vremenu naratorovog izbjeglištva nakon bosanskog rata. Ovo je, kako se navodi u obrazloženju nagrade, duhovita i ironična, prije svega, a istovremeno bolna i mudra, priča o jednoj obitelji i ljudskim sudbinama u njoj. - S obzirom da je književnost stalna borba s jezikom i njegovim dometima Fehimović vraća neke od klasičnih vrijednosti pripovijedanja u naša vrijeme opterećeno velikim brojem postmodernističkih eksperimenata, stav je žirija. Mirza Fehimović nije nepoznat široj čitalačkoj javnosti. Learn More

Nagrada knjizevnog natjecanja Naklade Zoro za najbolju knjigu neobjavljenih prica za 2003./ 2004. godinu! . . .Gledao sam tu jadnu figuru, koje sam se mjesecima namjeravao otarasiti. Sada je u meni budila neki osjećaj krivice, možda i zato sto je svaka riječ za koju sam mislio da bi mu mogla nešto značiti sada djelovala prazno. U neko doba, sa baterijom u ruci sa druge strane se pojavio Mješina i doviknuo mi kako još nisu pronasli ni minera ni mapu rasporeda mina i da postoji šansa da ga njegov momak pronađe u drugom stabu. Zar niko od vas ne zna raspored?, ispipavao sam sumnjičavo. Kad su ga postavljali, sve su nas poslali na odsustvo, dobacio je Mješina prilično nervozno i po njegovom izgužvanom licu mogao sam pretpostaviti da ni on nije spavao. Dobacio je smrdljivcu da su dokumenti što su ga odvukli u minsko polje zapravo falsifikati koje njihov štab štampa u svrhu specijalnog rata i da je znao da će se sve ovo desiti, nikada se s tim ne bi zezao. Nisam mogao odgonetnuti da li ga to tješi ili se izvinjava. Ne tražim ja od tebe da mi oprostiš, rekao mu je, kad nas u zemlji budu jeli crvi, sve će nam se oprostiti. Da se mene pitalo, ne bi ni bilo ovoga rata. I mene su natjerali. Evo vidi, nosimo iste uniforme, a razlikujemo se samo po zastavama. Da nema ovoga minskog polja između nas, ne bih znao razlikovati koji su moji a koji tvoji vojnici.. . . Learn More

FRAGMENTI O TARI Sjedio sam kod Seong Hwana u kancelariji na četvrtom katu zgrade broj jedan u kampusu u Yonginu, trideset pet kilometara od centra Seoula.1 Čekao sam da on završi telefonski razgovor i pogledom sam išao po slikama na zidu njegove sobe. Velike turističke fotografije u boji. Sveti Stefan, Primošten, Bled, Ohrid. Među njima, na vidnom mjestu, mala fotografija starog mosta u Mostaru, još iz vremena kad je on onako čarobno premošćavao Neretvu. (»Ovo sam ja slikao kad sam prije sedam godina putovao kroz Jugoslaviju«, rekao mi je kad sam ga prvi put posjetio u njegovoj kancelariji). Na stolu, u posudi s olovkama, stajala je nakrivljena mala zastavica: plavo-bijelo-crvena trobojka s crvenom zvijezdom u sredini. Nema toga više, pomislio sam. Davno je eksplodirala i već se ugasila ta zvijezda! Ovo što se, obrubljeno zlatom, crveni na stolu profesora Kima samo je zadnja zraka davno ugasle zvijezde. A i ovdje se zadržala još samo kao njegova uspomena na jedno davnašnje putovanje po zemlji čiji je jezik kao mlad slavist bio učio. »Trne zadnji rumeni zrak«, mislio sam, ni sam ne zmam zašto, dok sam gledao u boje fotografija na zidu. Seong Hwan je završio razgovor i obojici nam natočio viski. Vjerovatno je mislio da me je obradovao kad mi je rekao: »Ovog semestra te nećemo previše angažirati. Sad ćeš imati više slobodnog vremena«. A nije me nimalo obradovao. Jer ja već odavno ne volim imati previše slobodnog vremena. Naučen da budem usredsređen na ono što radim, ja ne mogu obuzdati svoju svijest kad ne radim. Tada se ona, dokona, otme nadzoru i kao laovački ker pojuri poljem sjećanja za nekim dalekim, davno zaboravljenim uspomenama, istjerujući ih na vidjelo iz najzatamnjenijih mjesta, da bi ih zgrabila i dovukla pred mene kao okrvavljene i očerupane, ali još žive slike prošlog života. To mi se, doduše, često događa i u snu, u kojem se i sadašnji i prošli strahovi zgušnjavaju u čudnovate i jezovite prizore, od kojih se budim drhtav i znojav. Ali te noćne more obično padaju natrag u zaborav zajedno sa snovima, čim me svijetlo dana vrati u javu. Zato sam ih se odavno prestao bojati. Uostalom, ja i nisam čovjek koji bi se zbog noćnih mora bojao leći u krevet i zaspati. Što god sanjali, san je, ipak, najveća blagodet koja nam je data. Jer to je jedino vrijeme kad zaboravljamo opaku stvarnost. Jedino vrijeme kad se možemo, ’bezbrižni, laki i nježni’, uputiti na svoju Sumatru. (»Postelja je jedina jahta nas siromaha«, rekao bi Krleža). Pa ako nas u snu često progone möre, ne treba se zbog njih plašiti noći. Möre su prirodan sastojak noći, kao što su tvrde koštice prirodni sastojak voća. Da bismo osjetili slast zrele trešnje, moramo je uzeti zajedno s košticom. A tako je i sa snom. Da bismo se prepustili njegovom blagotvornom djejstvu, moramo računati i s noćnim morama koje ga često prate. Uostalom, one su isto tako malo štetne kao i filmovi strave i užasa. Neki, čak, kažu da su korisne. Dok spavamo, möre čiste našu svijest od opasnih naplava podsvijesti. (Tako bar kaže stari Feud). Learn More

Mustafa Zvizdić, tridesetčetverogodišnji književnik iz Sarajeva, objavio je svoju drugu knjigu, Muzika zidnih satova, urbanu prozu koja je naprečac osvojila čitateljsku publiku. Odlomak iz romana: Noću Amerikanci bacaju pakete po okolnim brdima, sijaju fosforne svjetiljke i obilježavaju gdje se nalaze. Brda su puna tih malih titravih svjetala, neravnomjerno raspoređenih, kao da su osmijeh krezubog čovjeka. Paketi znače hranu i unosnu trgovinu, tako da se svi daju u potragu za njima: seljaci iz okolnih sela od kojih se danju ne može glasa čuti, lokalni policajci koji u ovo ratno vrijeme žive sasvim dobro i vojnici smješteni u razrušenoj osnovnoj školi, naš mali bataljon koji ovdje na Bradini čeka direktivu iz glavne komande za pokret prema nekom uzvišenom domovinskom cilju, nekoj nepristupačnoj planinskoj čuki koju treba osvojiti uz razumne gubitke. To čekanje traje već dvadeset dana...... Nastavak slijedi. Learn More

Sara i Serafina je, znači, roman, i to ponešto drugačiji roman negoli su to najpoznatiji (i najbolji) Karahasanovi romani: Istočni diwan i Sahrijarov prsten. Ovaj roman, naime, nema onu složenost konstrukcije i paralelizam više romanesknih linija kakve je Karahasan razvijao u svojim prethodnim pomenutim djelima ovog žanra. No, to samo po sebi nije nista loše. Naprotiv, Karahasan se u ovom svom romanu vrlo uspješno uhvatio u koštac sa onom, u posljednje vrijeme, neizbježnom temom bosanske književnosti: ratom, dakle, no ne tek zarad pisanja djela koje bi se površno okarakterisalo ratnim romanom. Upravo suprotno, rat je ovdje tek ambijent da bi se već poznate Karahasanove teme, teme koje on razvija i u svojim ranijim djelima, na novi način istražile. Ustvari, kad bi se tražilo neko ranije Karahasanovo djelo na koje ovaj roman najviše podsjeća, to bi, onda, bilo ona okvirna priča Sahrijarovog prstena o Faruku i Azri. Samo, problem s tom pričom bio je sto je na njezinom kraju rat naprosto neprirodno nakalemljen, kao da je pisac koji je još prije rata imao gotov roman želio tim kalemljenjem romanu pridodati i odrednicu ratnog. U Sari i Serafini, naprotiv, rat je neodvojiv od priče. A priča je zanimljiva i prepoznatljivo Karahasanova. Onome ko voli njegove romane i eseje svidjet će se i ova knjiga. I u njoj ima onih Karahasanovih zavodljivih i originalnih romanesknih eseja koji ustvari predstavljaju najboljeg Karahasana. Learn More

Bilo je to u Španskom građanskom ratu, rekao je Barselona Blom, nemarno pljunuvši kroz otvor na bočnoj strani ruskog tenka u kom smo se vozili. Počeo sam da se borim za jednu stranu, a završio sam rat boreći se na drugoj. U početku sam bio miliciano u specijalnim jedinicama. Onda su me se dokopali nacionalisti, i nakon što sam uspio da ih uvjerim da sam samo jedan nevin Nijemac koga je general Mijaha prisilno regrutovao, bacili su me u 2.bataljon, 3. četu i primorali da se borim za njih. Iako, znajte, što se mene tiče, nije bilo neke velike razlike između te dvije strane... Learn More