Godina prođe, dan nikad

- To nije ni prava biografija, ni autobiografija, ni dnevnik, ni kronika - a sve to jest. Pomiješano i zgusnuto, prozračno i uzbudljivo. U 51 poglavlju Žarko Laušević je istkao svoj život u posljednje dvije decenije. S izvanrednom vještinom pisanja, velikom lucidnošću, preciznošću, znanjem i maštom, on je paralelno vodio dva toka: jedan je njegovih 455 zatvorskih dana u Beogradu i Spužu, dramatičnih do bola, a drugi su njegovi otrgnuti medaljoni života u obiteljii, filmu i kazalištu. - Naravno, ja nisam slobodan čovjek. Čovjek koji je ubio nikada više ne može biti slobodan. Sloboda više nikada ne može biti moja riječ. Sloboda je pravo drugih da kažu šta misle o meni, sloboda je da me „slobode“, svojataju, mrze i mrcvare. A ja više i ne znam što uopće znači ta riječ? Je li to možda samo sjećanje da sam jednom kao dijete trčao oko Biljarde i bio sretan, ili je sloboda onaj trenutak kad sam odlučio da napišem ovu knjigu? -zapisao je Žarko Laušević. - Žarko počinje svoju knjigu pričom o kobnoj noći, 30. srpnja 1993. godine u Podgorici, kada su napadnuti on i njegov brat u jednom kafiću, i kada je u stravičnom spletu okolnosti, u magnovenju, u ludilu, ispalio hice i ubio dva mladića. To je ta noć koja se nikad nije završila, čiji ga mrak i dalje guši, mori… Zato će i napisati da „čovjek koji je ubio nikada više ne može biti slobodan“. Cijelu tu sudbu Laušević je ispisao fascinantnom iskrenošću, guleći svoju kožu, ukucavajući čavle u svoje meso, dok samog sebe razapinje – ocjenjuje Vukotić. Knjiga Žarka Lauševića, „Godina prođe, dan nikad“, u čijem podnaslovu piše „dnevnik jedne robije“, tiskat će se u nezabilježenoj početnoj tiraži – 50.000 primjeraka.