Godina bez proljeća

U svijetu koji se raspada, gdje je ljudski život poput bačenog novčića koji može da padne na bilo koju stranu, stvarnost postoji, prije svega, u svojoj nemogućnosti da bude shvaćena. Izmičući dubljoj spoznaji, ona graniči koliko s realnim, toliko i s nadrealnim, koliko s historijskim, toliko i s fikcijskim, i jedino što ljudskom umu preostaje u takvim okolnostima jeste da zabilježi subjektivni doživljaj tog užasnog preobražaja, da ispriča, što bi se reklo, svoju priču. I to je upravo ono što Repeša radi vraćajući se u dvije ratne godine (1992. i 1993.), u dva zavičaja (Ljubuški i Blagaj) i ‘dva rata’: on opisuje svijet u kojemu je nenormalno postalo normalno i u kojemu je svaka vrijednost promijenila svoje značenje i svoj raniji smisao. Godina bez proljeća autentičan je i na momente više nego šokantan uvid u odrastanje obilježeno ratnim užasima. Utemeljen na ličnom iskustvu, ovaj roman, koji se otvara pismom tragično nastradaloj prijateljici, Nermini, i kroz koji se smrt provlači kao jedan od njegovih osnovnih lajtmotiva, zapravo je veličanstvena posveta životu i odrastanju, ispisana jezikom pravog majstora književnosti. Elvedin Nezirović