Detalji
Zimus, u haremu džamije Gazi Husrev-bega, stajao sam i gledao put Sahat kule. Sve sam brige dunjaluka nosio sa sobom, i sam samcijat na cijelome svijetu, pitao se kuda ću sa sobom dalje. Skupilo mi se, i vlastitih grešaka i nepravde ljudi, i sitnih bolesti i slabosti duše, pa me stislo oko tanka vrata, i nikako da pusti da udahnem dah.
Nisam dokučio i nikad neću, šta je to iskrivljeno u prirodi ljudi, pa samo tuđe krivnje računaju i broje, i sebi praštaju a drugima jok? I koji to strah, koja praznina, vazda u drugog upire prstom? Kako, upitam se? Zar nema u nama ni mrva skromnosti, pa da nekad i sebi pripišemo krivnju? Ili se jedino tako zaspati može, drugom da se prišije i što je naše?