Vrijeme pričom otključano

U ovoj zbirci zastupljeni su slijedeći autori : Sead Mahmutefendić, Enes Topalović, Arif Ključanin, Zejćir Hasić, Emsura Hamzić, Sadik Pazarac Saša, Safeta Osmičić, Mehmed Đedović, Zlatko Lukić, Elvira Jakovac, Amir Talić, Nisveta Grabovac-Šabić, Stjepan Zelenika, Asima Ćosabić-Smajić, Safeta Obhođaš, Nina Selman-Hrvatić, Suvad Čehić, Idriz Saltagić, Denis Dželić, Željko Ivanković, Ševko Kadrić, Edin Sarač, Veljko Bosnić, Antonije Nino Žalica, Lidija Pavlović-Grgić, Osman Arnautović, Šeherzada Džafić, Loris Gutić, Zlatko Dukić. S obzirom na već poznata i priznata imena većine autora radi se o raskošnoj (ako smo prošloj zbirci prišili naslov Plavuša) Zelenuši koja puno obećava. Hoćemo li joj se dati (koliko zaslužuje) pokazaće vrijeme-ako ga bude? Vrijeme i priča - nisu li to samo naizgled dva različita pojma? Neuhvatljiva rijeka od svjetlosti, krvi i snova, koju zovemo vrijeme, protiče kroz naše šake kao pijesak, odlazi i ne vraća se, nestaje poput dima, topi se i razliva i mi smo za tren oka prešli put od izvora do ušća. I eto nas kako stojimo na obali, spuštenih, praznih ruku, i više nemamo gdje da odemo. A vrijeme zastane samo onda kad ga zarobimo, kad ga zapišemo ili odsanjamo, kad ga iznesemo na svjetlo dana i damo mu stvarni lik. Od svega na svijetu, jedino rukopisi ne gore, rekao bi Bulgakov. A vrijeme se može zatvoriti samo u priču. Život, to jeste vrijeme, nikada nije roman, niti pjesma. Roman sažima, skraćuje, preskače dane i godine, i opet se svede na niz priča koje se vežu jedna uz drugu. Pjesma je jedan trenutak, srce vatre, jezgra svjetla, otkucaj zvijezde koja živi u duši, zvuk zvona koji uzleti do neba, pa se ugasi. Pjesma nije vrijeme. Samo priče mogu iscrtati obrise ljudskog života, dio po dio, korak po korak. «Tokom godina, čovjek ispunjava prostor slikama pokrajina, kraljevina, planina, zaliva, brodova, ostrva, riba, soba, alata, zvijezda, konja i ljudi. Pred svoju smrt on otkriva da taj tajni lavirint linija iscrtava sliku njegovog sopstvenog lika.