Detalji
Knjiga koja je već u naslovu zaigrana do pustopašnosti, upotriJebni naPici, po poetičkom određenju lijepa je susjeda mekoj i dirljivoj knjizi Branislava Glumca 145 sjećanja na ljude (2008).
Iako se bavi drugim dubinama u portretiranju ljudi, mahom umjetnika, iako i u toj poetici Glumac sa silnom dobrohotnošću iznosi na vidjelo neke druge poroke (hranu, alkohole, duhan, kako kaže u podnaslovu, dodajući svemu ovome i osmijeh!) od kojih su bolovale sada već mrtve veličine iz vremena prošlog u pjesničkom postupku krije se i zreloća do koje se dolazi dugim koračanjem kroz vrijeme.
U obje knjige Glumac samo ponegdje umoči pero u žestoću, najčešće u mudrost zreloće i sve gleda iz drukčijih vizura a poetiku stalno dorađuje i dotjeruje ne bi li rekao što više o tim novim senzibilitetima.
Koliko životan toliko i artističan možda je u hrvatskoj književnosti – kad bi se ufala ući u tankoćutnost spolnih brjegova – bio još samo Milan Begović čija Grčka proljeća još uvijek više volimo sakriti nego ih dati čitateljstvu da uživa u njihovom hedonističkom i narodskom i visokoknjiževnom izričaju.
Proizvoda u bazi
