Topika - Sofistička opovrgavanja

Začuđujuća je blizina dijalektike i sofistike koja izbija gotovo sa svake strane Aristotelove analize dijalektičkog diskursa u Topici. Najzad, sam Aristotel govori o neposrednom susedstvu dijalektike i sofistike. Susjedstvo jasno nije neposredno i prijateljstvo; naprotiv susjedi su ponajpre oni koji se glože oko međa, a blizina im prije i češće predstavlja teret nego ničim zasluženu sreću. Najbolje je od svega nemati susjeda, a ako ih imamo da budu daleko. Nevolja je imati bliskog susjeda, i to još takvog kakva je sofistika. Šta je to što je dijalektiku dovelo u takvu blizinu sofistike kod Aristotela? Svakako može se ovoj analogiji odmah prigovoriti to da su i neprijatelji bliski i da štaviše moraju biti bliski da bi bili pavi neprijatelji, te da je bliskost dijalektike i sofistike kao nepomirljivih susjeda ostvarena već kod Sokrata. Ne kaže li najzad Platon da u lovu na sofistu prethodno moramo filozofa uloviti, jer da su mjesta na kojima su skriveni gotovo podjednako nedostupna, te da spor između njih oko međa nije ni manje ni više nego spor oko bivstva bića i istine, dakle spor oko međa kao takvih? Kod Aristotela se međutim ne radi više o toj blizini nepomirljivih neprijatelja već o blizini onih koji samo glume filozofa: ni dijalektika ni sofistika nemaju vlastiti predmet već se kreću i postoje na tlu zajedničkih mnjenja. One su za Aristotela pravi susjedi koji dijele tlo i vazduh, a njihovo suprotstavljanje i sukob mogući su samo na osnovu toga, i na osnovu razlike koju dijele u odnosu na filozofiju. To začuđuje ponajpre ako se ima u vidu Aristotelovo obrazovanje u Akademiji: neobično je da jedan od ključnih Platonovih pojmova, pojam dijalektike, doživljava takvu transformaciju kod Aristotela te da od pune i naglašene suprotnosti dijalektike i sofistike kod Platona dolazimo do njihove blizine kod Aristotela i to do blizine koja se mogla postići samo na račun dijalektike. Jer, Aristotelova konačna ocjena sofistike kao lažne i prividne mudrosti uz obavezno prijekorno naglašavanje sofističkog naplaćivanja intelektualnih usluga ne izlazi iz okvira Sokratove i Platonove kritike - štaviše, ta njegova ocjena je prije manje-više uspeli citat iz Platona nego što je polazna osnova za njegovu kritiku sofistike, jer ni dijalektika za njega nije mudrost, a optužba za uzimanje novca bila je deplasirana već u trenutku kad je izrečena, a kod Aristotela zvuči još dodatno neoprezno i prazno - ali put od dijalektike kao sinonima za filozofiju do dijalektike koja tek oblači ruho filozofije ostavlja utisak gotovo revolucionarnog zahvata. Istovremeno, time se Platonov dualni odnos - ili dualitet - dijalektike/filozofije i sofistike prevodi u trojni odnos filozofija + dijalektika - sofistika. I jasno, odmah se otvara pitanje o relacijama koje postoje u tom trojnom odnosu: filozofija vers. Dijalektika/sofistika, dijalektika vers. Sofistika...