Demokratska tranzicija u Hrvatskoj - transformacija vrijednosti, obrazovanje, mediji (zbornik radova)

Ova knjiga, zbornik radova, obuhvaća izlaganja s Konferencije o demokratskoj tranziciji u Hrvatskoj, koja je održana u Trondheimu, 3. i 4. rujna 2004., u sklopu projekta Building a Civic Culture in Post-Yugoslav Region - dionica za Hrvatsku. IZ RECENZIJA Ova je knjiga svojevrsno pionirsko djelo, jer na hrvatskom jeziku dosad nije postojao sličan interdisciplinarni pregled koji na vrstan način povezuje funkciju obrazovanja i medija u transformaciji vrijednosti civilnog društva, ukazujući na njihov značaj u procesima demokratske tranzicije. dr. sc. Tihomir Cipek Djelo Demokratska tranzicija u Hrvatskoj: transformacija vrijednosti, obrazovanje, mediji predstavlja jedinstven spoj pozitivnog nadahnuća u smislu znanstvenog i osobnog zauzimanja (autor/ic/a) za daljnji razvitak demokratske Hrvatske, znanstvene akribije i originalnih ideja. dr. sc. Vjeran Katunarić IZ SADRŽAJA - Predgovor - Uvodni dio - Sabrina P. Ramet: Građanske vrijednosti u demokratskoj tranziciji - Marius Soeberg: Hrvatska nakon 1989. godine: HDZ i politika tranzicije - Kruno Kardov: Zapamtite Vukovar: Sjećanje, mjesto i nacionalna tradicija u Hrvatskoj - Civilne vrijednosti i religija - Ola Listhaug; Žan Štrabac: Podrška demokraciji i snaga građanskih stavova: - Hrvatska u usporedbi sa stabilnim i novim demokracijama - Vlasta Ilišin: Političke vrijednosti i stavovi - Siniša Zrinščak: Religija i vrijednosti - Udžbenici, obrazovanje, mediji - Wolfgang Höpken: Između građanskog identiteta i nacionalizma: - udžbenici povijesti u postkomunističkoj Europi - Magdalena Najbar-Agičić; Damir Agičić: Nastava povijesti u Republici Hrvatskoj i njezina zlouporaba Zrinjka Peruško: Mediji i civilne vrijednosti - Suočavanje s nacionalizmom - Gordana Crnković: Borba za Hrvatsku: tri filma Vinka Brešana, Biljana Bijelić: Žene na rubu rodne jednakopravnosti - Davorka Matić: Je li nacionalizam stvarno toliko loš: slučaj Hrvatske - Knut Erik Solem: Teorija integracije i izgradnja zajednice: uspostavljanje Vijeća Jugoistočne Europe - Zaključak - Knut Vesterdal: Izgradnja liberalne demokracije u Hrvatskoj IZ UVODNOG DIJELA: Građanske vrijednosti u demokratskoj tranziciji Na prethodnim sam se stranicama usredotočila na nacionalizam zato što smatram da je dilema u vezi s nacionalizmom u samom središtu napora izgradnje liberalne demokracije u Hrvatskoj. Ako tu dilemu prevedemo na jezik politike, mogli bismo se zapitati kakav je odnos prema prošlosti najpogodniji za zdravo usmjerenje u budućnosti? Kojim bi aspektima nacionalne kulture trebalo dati istaknuto mjesto u udžbenicima za osnovne i srednje škole? Kako treba govoriti o Srbima (uključivši Srbe koji žive ili su živjeli u Hrvatskoj) u školi, u medijima i u filmovima? Na koji se način najbolje može njegovati tolerancija, a da se pritom nimalo ne umanjuje zadovoljstvo koje pruža nacionalna kultura (što se obično naziva nacionalni ponos)? I koje vrijednosti treba naglašavati u obrazovanju i u medijima, ako želimo da se građani jedni prema drugima - a isto tako i prema nedržavljanima koji žive u zemlji - odnose s poštovanjem i dignitetom? Poglavlja od kojih se sastoji ova knjiga predstavljaju pokušaj da se ocijeni koliko je Hrvatska uspješno odgovorila na ova pitanja tijekom proteklih petnaest godina. Implicitno, barem dio ovih priloga sadrži i neke normativne smjernice ili političke recepte. Drugo poglavlje, kojemu je autor Marius Soeberg, nudi kratak pregled razvoja hrvatskoga političkog života od 1989. godine s naglaskom na evoluciju HDZ-a kao jedne od ključnih stranaka stranačkog sustava u Hrvatskoj, i daje politički kontekst prilozima koji slijede u zborniku. Na njegovo se poglavlja nastavlja prilog Krune Kardova, studija uspomena i osjećaja što ih bude uspomene na Vukovar. Kao što kaže Kardov, taj opustošeni grad doživio je preporod nakon 1995., njegovi su građani doživjeli transformaciju svoga društvenog identiteta nastalog kroz zajedničku traumu, a dan 18. studenoga, koji se obilježuje kao obljetnica pada Vukovara u ruke snaga koje su ga držale pod opsadom 1991. godine, središnja je točko kroz koju se prelamaju sjećanja na traumatičnu opsadu grada 1991. godine. Drugi dio zbornika posvećen je građanskim vrijednostima i vjeri, a prvi je prilog komparativna studija Ole Listhauga i Žana Štrabaca u kojoj oni političke stavove i vrijednosti zabilježene u Hrvatskoj smještaju u širi međunarodni kontekst. Listhaug i Štrabac navode da je politička kultura u Hrvatskoj obilježena vrlo visokim stupnjem privrženosti demokratskim načelima, ali da su Hrvati 1999. i 2000. godine bili vrlo nezadovoljni stupnjem stvarnog napretka u izgradnji stabilne demokracije u zemlji. Ne iznenađuje nalaz da su Hrvati, koji se politički svrstavaju na ljevicu, u to vrijeme bili mnogo kritičniji spram režima od Hrvata s političke desnice. Nakon toga slijedi poglavlje u kojemu se Vlasta Ilišin bavi političkim vrijednostima Hrvata (prema istraživanjima) javnog mnijenja. Ilišin nam predstavlja vrijednosti koje su Hrvati željeli vidjeti u medijima i drugdje i primjećuje da je sredinom devedesetih najraširenija vrijednosna orijentacija bila patrijarhalizam, zatim liberalizam, autoritarizam, etnocentrizam i na kraju kolektivizam. Neke od ovih vrijednosti, napominje autorica, odraz su komunističkog naslijeđa s kojim Hrvati još nisu posve raskrstili. Drugi dio završava poglavljem Siniše Zrinščaka o vjeri i vrijednostima. Zrinščak zapaža da je Katolička crkva u Hrvatskoj u godinama nakon pada komunizma izgubila dio svoje društvene moći i ističe činjenicu, koja možda i iznenađuje, da je u Hrvatskoj zapažen potpuni nedostatak javnog interesa za crkveno-državne odnose, čak i kad su posrijedi rasprave o, primjerice, pitanjima sudjelovanja klera i vjeronauka u školama. U vezi s građanskim vrijednostima, Zrinščak ukazuje na pozitivnu korelaciju između pohađanja crkve i nesnošljivosti prema homoseksualcima, Romima, Židovima i stranim radnicima. Među vjernicima koji redovno odlaze u crkvu također ima manje onih koji su zadovoljni demokracijom nego među onima koji u crkvu ne odlaze često. Općenito govoreći, u političkim stavovima su oni koji idu u crkvu desnije usmjereni od onih koji ne idu u crkvu. Treći dio je posvećen temama školskih udžbenika, obrazovanja i medija. Ovaj dio zbornika počinje analizom Wolfganga Höpkena o reformi udžbenika u srednjoj i istočnoj Europi. Höpken napominje da su nakon kolapsa komunističkoga organizacijskog monopola u regiji 1989. i 1990. pedagozi i ministri obrazovanja poduzeli reviziju školskih udžbenika, prema zapadnjačkom modelu nastave povijesti. Međutim, kaže on, 15 godina kasnije bilanca tranzicije u nastavi povijesti pokazuje mješovite rezultate. Kao pozitivno obilježje Höpken navodi sve veću sofisticiranost u udžbenicima povijesti koja se može zamijetiti u cijelog regiji, gotovo bez iznimke. Negativne strane su utjecaj države na udžbeničke sadržaje u Rusiji i Bjelorusiji, i to što je reforma udžbenika još u povojima u Srbiji, Makedoniji, Bosni i Hercegovini i u Moldaviji. U Hrvatskoj je predsjednik Tuđman, dok je bio na vlasti, imao značajnu kontrolu nad udžbenicima povijesti, međutim, od njegove smrti 1999. proizvodnja udžbenika u Hrvatskoj se sve više profesionalizira. Magdalena Najbar-Agičić i Damir Agičić nastavljaju ovu temu u kontekstu Hrvatske. Upozoravajući na opasnost od takve nastave povijesti u kojoj se niječu ili prešućuju neke važne povijesne činjenice, ili se naglašava važnost nekih događaja zato da bi se umanjio značaj neke neugodne činjenice ili se našlo opravdanje za nju, ili da bi se manipuliralo poviješću u interesu političke propagande vladajuće stranke, autori napominju da su se od 1990. godine hrvatski udžbenici renacionalizirali, dejugoslavizirali i detitoizirali. Naglašavaju da je u udžbenicima povijesti reduciranje sadržaja koji su se odnosili na povijest naroda s prostora bivše Jugoslavije iskorišteno za širenje sadržaja hrvatske povijesti te da je pridodana etnocentrična nota u skladu s kojom su odnosi sa susjedima prikazivani kroz sukobe i otpor hrvatskog naroda osvajačkim namjerama i pokušajima uništavanja hrvatskoga nacionalnog identitete. Zrinjka Peruško piše o ulozi medija u formiranju i transformiranju vrijednosti. Počinje kratkim pregledom uloge medija u demokratskim tranzicijama, a zatim se bavi slučajem Hrvatske, primjećuju da je odgovorno novinarstvo bilo izazov za postkomunističku Hrvatsku. Peruško kao ilustraciju spominje činjenicu da su u razdoblju od 1990. do 1999. sudovi zaprimili oko 1000 tužbi za kletvu protiv raznih časopisa, s time da je 56% članaka koji su bili povod parnicama objavljeno u tjednicima Globusi Nacional, te u Novom listu. Peruško isti temeljni problem prepoznaje i u činjenici da su ...hrvatski mediji u različitim prigodama zastupali ideju da i govor nesnošljivosti treba biti zaštićen te da se, bez obzira na sadržaj, sloboda izražavanja ne smije dovesti u pitanje. Četvrti dio zbornika posvećen je nacionalizmu i teoriji integracije, a sastoji se od poglavlja koje su napisali Gordana Crnković, Biljana Bijelić, Davorka Matić i Knut Erik Solem. Za Gordanu Crnković, ideologija nacionalizma nije ništa drugo nego dominacija nacionalnog na individualnim do njegova isključenja; stoga je subverzivna i podržava ideologiju koja uvijek potencijalno uključuje i represiju. Njezina analiza triju filmova Vinka Brešana pokazuje, među ostalim, kako on humorom potkopava nadmenost nacionalističke ideologije. Možda je najdojmljiviji od analiziranih filmova Brešanov Maršal, čija se priča događa na jednom dalmatinskom otoku, gdje je jedan pacijent iz lokalne duševne bolnice, neobično nalik pokojnom jugoslavenskom predsjedniku, uvjeren da on zaista i jest Tito. Premda mu ne vjeruju, mještani su ipak razglasili da je Tito živ i Titov dolazak iskoristili kao prigodu da na svom otoku ponovno uvedu socijalizam i samoupravljanje, s nizom detalja iz rituala i prakse socijalizma, poput štafete koja se stvarnom Titu u počast nosila svake godine. Iza tog maštovitog igrokaza koji se odvija na otoku stoji lokalna elita, koja se nada turistički profitirati. Tako, kaže Crnković, film uspješno ...pokazuje i kako oni koji su na vlasti mogu svakoga navesti da glumi prema njihovu scenariju, bilo da je riječ o glumi i izvedbi u potporu socijalističkog društva, idealizma, i javnog dobra ili, s druge strane, o izvedbi nacionalističkog žara koji je obilježavao novu Hrvatsku ranih devedesetih. Izvedbe... mogu biti napisane u duhu ovog ili onog razdoblja, no njihova temeljna logika ostaje ista. Nacionalizam se pojavljuje i u analizi rodne jednakosti koju potpisuje Biljana Bijelić. Kao što primjećuje autorica, snažna tendencija retradicionalizacije hrvatskog društva, isključivanja žena iz politike i zagovaranja ideje da bi ženama majčinstvo moralo biti važno mjerilo životnog uspjeha pojavila se kao dimenzija nacionalističke ideologije odmah pošto je Franjo Tuđman izabran za predsjednika u svibnju 1990. godine. Rezultati svjetskog ispitivanja vrijednosti za razdoblje od 1995. do 1997. tako pokazuju da se gotovo 80% Hrvata i 56% Hrvatica slagalo s mišljenjem da su muškarci bolji kao politički vođe (od žena); s tim rezultatom Hrvatska se našla u skupini s Poljskom, Ukrajinom, Bugarskom i Moldavijom. Bijelić upućuje na međusobnu povezanost nacionalizma i rodne kulture, napominjući da nacionalna ideologija tipično, a tako je bilo i u Hrvatskoj, priziva arhetipske slike idealnog muškarca i idealne žene. Od muškaraca se, kaže ona, očekuje da naciji pridonesu svojim radom, svojim liderstvom, svojom intelektualnošću i, dodali bismo, svojom vojnom sposobnošću. Od žena se očekuje da se bave svojom obitelji, da rađaju zdravu djecu i skrbe o svojim muževima. A ipak je, unatoč svemu, bilo pritisaka i u drugom smjeru, kao što dobro pokazuje činjenica da žene u Hrvatskoj osjećaju da su danas ravnopravnije nego što su bile, na primjer, prije deset godina, kao i činjenice da je u ljeto 2003. u Hrvatskoj pred zakonom priznat jednaki status homoseksualnih i heteroseksualnih zajednica. Nasuprot poglavljima koja su pisale Crnković i Bijelić, Davorka Matić brani liberalni nacionalizam i kaže da je nacija pozornica na kojoj se odvija igrokaz moderne demokracije. Ona nudi i kritiku pogrešnih shvaćanja hrvatskog nacionalizma i govori o istočnom nacionalizmu, nacionalizmu za koji neki ljudi drže da nije tipičan za Aziju nego za neke zemlje na Zapadu, odnosno za postkomunističku Europu. Kao što potvrđuje iskustvo Srba i Hrvata iz devedesetih godina prošlog stoljeća, nacionalizam, ili barem nacionalizam kako ga ja definiram, kao i resentimani i presezanja koji su s njime povezani, pokazuju se kao činitelj dezintegracije. Upravo tom dezintegracijskom svojstvu određenih manifestacija nacionalizma posvećen je prilog Knuta Erika SOlema, koji iskustvo Nordijskog vijeća i skandinavski model integracije navodi kao mogući primjer Hrvatskoj kako da prevlada mržnje iz nedavne prošlosti i uspostavi skladne odnose kako unutar Hrvatske, između Hrvata i Srba, tako i s drugim susjednim zemljama. On dalje piše da bi osnivanje Vijeća Jugoistočne Europe, u kojemu bi u početku bile samo Slovenija i Hrvatska, moglo nadopuniti rad grupe Alpe-Adria i biti od koristi Hrvatskoj u suočavanju s izazovima demokratizacije, ekonomskog oporavka, borbe protiv korupcije, pristupa EU, sporova sa Slovenijom i nacionalizma. I, na kraju, u završnom tekstu Knut Vesterdal još jedanput prolazi kroz teme zbornika i rezimira ih. Gradeći svoje argumente na idejama Gabriela Almonda, Sidneyja Verbe, Roberta Dahla i drugih, Vesterdal upućuje na pokazatelje koji govore o pojavi civilne kulture u Hrvatskoj i nudi optimistične prognoze za budućnost zemlje. Bilo bi preuzetno očekivati da bi ova knjiga mogla odigrati neku ulogu u procesu demokratske tranzicije u Hrvatskoj. No, možda i nije pretjerano ambiciozna nada da će njezini čitatelji u poglavljima koja slije naći uvid u pitanja s kojima se Hrvatska suočava u svojim nastojanjima da na ruševinama socijalističkog samoupravljanja izgradi. A možda se smijemo i ponadati da će ovaj zbornik biti i mali prilog oživljavanju svijesti o građanskim vrlinama. Sabrina P. Ramet (prijevod: Gordana Visković)