Srebrenica city

U romanu « Srebrenica city », susrećete Zarfu Mujić, trinaestogodišnju djevojčicu koja u svim tačkama i pogledima ruši onu ružnu sliku poniženog i ubijenog Srebreničanina. Ona ima sasvim drugi imidž. Njeni odbrambeni mehanizmi su blic, trenutačni, odlučni, odsječni. U njoj osveta postaje Pavlovljev uslovni refleks. Nju gubitak najmilijih ne zatvara u bol, ne gura je u apsurdnu predaju nekoj zacrtanoj tragičnoj sudbini. Ne. Ona « živi » život intenzivno, grubo, prilagođava ga sebi. Svojom okretnošću i preduzimljivoću, akcijom, ubija u sebi bol i poniženje koja joj nanese drugi. Ne premišlja mnogo. Djeluje. I sve vidi individualno. Jer shvata da je ovo svijet individualizma, sebičnosti, neosjetljivosti, nerazumijevanja. U malim sitnim porivima, nalazi zadovoljštinu, i ide naprijed. Ne preza ni od čega. Kao i oni Zapadnjaci. Ona ne želi nikoga da ubjeđuje u bilo šta. Nju to nigdje ne vodi. Jedino u bezizlaz i poraz. I ona to izbjegava. Bježeci iz Srebrenice, luta srebreničkim šumama i traži izlaz. I tragajući ona se preobražava u robota, mašinu. U tuzlanskim izbjegličkim centrima živi povučeno i traži i tu izlaz. I kada nakon niza peripetija, dospjevši na Zapad, pokušava da se uklopi u svakodnevicu, niz nepredvidivih i nepredviđenih okolnosti je gura u osvetu. Danas ZARFA (naravno nije to njeno pravo ime) živi na Zapadu i liči na sve naše izbjeglice. Jedino ona zna šta je doživjela i tu tajnu je pohranila duboko u sebe. I Živi. I Preživljava. Možda do nekog novog buđenja savjesti i svijesti ukoliko se suoči s nemani koja se primirila. A nju ne može iznenaditi. Ona je spremna na sve. U romanu postoji čitava jedna galerija likova. Ipak, ovdje ću pomenuti jedan interesantan lik. To je Wim Zapadnjak, koji želi i pokušava da sebe učini drugačijim suosjećajući sa « djevojčicom iz podruma ». Ali takvi kao on su rijetki. Veoma rijetki. Skoro nepostojeći. Ovaj roman je roman kamijevskog apsurda, grube i nemilosrdne stvarnosti. Neosjetljivosti jednog Mersault-a.