Podređenost žena

Spis Podređenost žena morao bi pročitati svatko tko se barem malo zanima za društvo i politiku, ne samo oni kojima je stalo do ženske ravnopravnosti. Nije riječ o zanimanju za povijest ideja iako je ovih stotinu i trideset godina od datuma objavljivanja i nešto više otkako je napisan (1861.) dio moguće pouke. Millova jasna argumentacija protiv nejednakosti u položaju žena i muškaraca u mnogome anticipira odgovore koje i danas moramo koristiti. Mnogo toga se promijenilo, pogotovo u zakonskim odredbama (iako ne baš tako davno ni u najjednostavnijim zahtjevima za pravom glasa) i pristupu svim pozivima. Pitanje o postojanju, podrijetlu i učinku razlika još uvijek je na dnevnom redu i još uvijek vezano uz pojmovni par priroda i kultura (Mill najčešće govori o umjetnome; kako je jezik uglavnom posve suvremen i razumljiv, i aktualni je jezik liberalne teorije, nastojala sam što vjernije prenijeti stil, uključujući određeni broj stranih riječi). Što je omogućilo upravo Johnu Stuartu Millu da napiše klasično djelo o zlu i nesreći što proizlaze iz razlika u položaju i pravima žena i muškaraca? Sin filozofa i ekonomista Jamesa Milla, John Stuart je rođen 1806. Njegov ga je otac, utilitarist, podvrgnuo intenzivnom privatnom školovanju, grčki je učio od treće godine a latinski od osme, sve u skladu s očevim uvjerenjem da je ljudski um pasivni primatelj iskustava a odgajatelj mora navesti studenta da svoju ugodu vezuje uz javno dobro. Školovanje je bilo očito prenaporno pa je s dvadeset godina doživio živčani slom što ga je, vjerojatno udaljilo od oca i ublažilo njegova utilitaristička uvjerenja. Nije nevažno spomenuti ni njegovo, po svemu sudeći presudno prijateljstvo s udatom Harriet Taylor, koju je upoznao 1831. i s kojom se nakon smrti njezina muža 1849., vjenčao. Čitajući knjigu koju imate u rukama jamačno ćete razmišljati o prirodi i složenosti njihove veze... Kada bismo Millovo djelo morali definirati u jednoj rečenici, rekli bismo da je najrječitiji zagovornik individualne slobode, pa onda društvenih promjena koje ta sloboda traži. Zbog toga i ne zastarijeva. U analizi možemo umjesto njega prizivati Freuda i Foucaulta, da spomenem tek nasumce dva imena, a u ženskom pokretu možemo se odlučiti za pravac koji odbija stupicu traženja jednakih prava (jer to ostaje vezano uz muškarce kao mjerilo). Ali svoje mišljenje i djelovanje doživljavamo kao svoj izbor, kao očitovanje naše slobode, čak i onda kada (Millu naravno neprihvatljivom unutrašnjom proturječnošću) djelujemo i pišemo protiv slobode.