Dostavljamo i u SAD!
+387 35 225 027
Dobrodošli!
Molimo prijavite se ili napravite svoj profil!
20.08.2021
Savremene iranske pesnikinje: Poetski pokušaji oslobođenja
Potpunom poetskom mimikrijom nabijenom satirom, ironijom i cinizmom, pesnikinje izlažu svoju feminističku kritiku žene kao automatona
Ovih dana će u izdanju banjalučke izdavačke kuće Imprimatur izaći antologija savremene iranske ženske poezije koju je priredila i sa engleskog i persijskog prevela novosadska prevoditeljica Jelena Mandić. U njoj se nalazi 20 savremenih pesnikinja od kojih neke stvaraju u domovini, kao što je Rira Abasi, koja je i direktorica jednog od iranskih festivala poezije, pa do nekih koje su rasute širom sveta, ali se smatraju delom iranske književnosti i kulture, makar primarno ne pisale na persijskom. Dobar primer ove druge grupe je pesnikinja Šole Volpi, koja je odrastala u Trinidadu i Tobagu, kasnije u Engleskog da bi se na kraju preselila u Ameriku.
ŽENSKI SUBJEKT
Mapirajući opseg tema od patrijarhalnog doma, preko simboličke figure Oca, do braka kao društvene norme kojom se sputava i domestifikuje žensko telo kao ekskluzivni posed muškarca, savremena iranska poezija osvešćuje poziciju žene, one koja je unapred ućutkana i koja po rigidnim pravilima zajednice ne može čak ni da artikuliše svoj glas. Upravo zbog markirane pozicije društvene ginofobičnosti, upravo zbog tabua koji prepliću ingerencije države sa, za ženski subjekt, smrtonosnim prerogativima “svete zajednice”, u izabranoj poeziji iranskih pesnikinja biva posebno univerzalno i humanistički osvetljen uski prostor pobune u tekstu.
Pesnikinje često koriste ispovednu epistolarnu tehniku da bi se “izravno” obratile ocu, uspomeni na njega, skrutinizujući svoja lirska, nevina, skoro ljubavna sećanja na njegovo detinjstvo iz čije senke izvlači i egzorcira figuru Oca koji postaje simbolički ono što od njega društvo očekuje –
Ovo je pismo za sav sneg koji je nekada imao istu boju kao i tvoje detinjstvo,
ta daleka nevinost
prekrivala je tvoje telo poput nevidljivog božanskog plašta
koji se postepeno pretvarao u dronjavu uniformu vojnika
sa željom da
stvara
i ubija neprijatelje.
Egzorcirajući “nevinost” kao hipokriziju koja je naročito religijski markirana u slučaju žena koje moraju svoje detinjstvo potčiniti budućem mužu, poetska persona se “obećava” Smrti kao idealnom udvaraču. Apostrofa je dominantna poetska stilska figura invokacije, prilikom razbijanja ove vrste društvenih zabrana i tabua. Slika žene i Smrti kao alegorijskih idealnih partnera doziva u sećanje koliko srednjovekovna religijska, mizogina uprizorenja ženske seksualnosti kao “tajne” saveznice tanatosa, isto kao što podseća čitaoca na memento mori trenutke koji dobijaju ponovnu hororičnu aktuelnost u javnim smaknućima žena zbog prekršaja “uvrede svetih relikvija” braka, “nevernosti” i seksualnih “delikta”. Ali ova alegorija upućuje dodatno na još jedan aspekt onkraj konvencionalnih ginofobičnih razračunavanja sa ženskim libidom kao smrtnim grehom po sebi. Smrt je otelotvorenje civilizacijske utehe, ona ne podleže sveopštoj društvenoj hipokriziji koja se krije pod plaštom braka, vernosti mužu zaveštanjem sopstvenog tela kao poseda; ona je konačno jedan vid eskapizma demokratičnosti u sveopštoj tiraniji “svetosti” jer “Smrt me nikad nije udario ni podmitio (…) Smrt je toliko veran da me nikada ne bi napustio zbog druge žene i toliko je velikodušan da bi mi poklonio svaki pedalj zemlje koji bih poželela”.
SUPERŽENA NA PRODAJU
Na drugom mestu, razračunavanje ljubavnika sa svetim tabuima poprima introjektovanu dimenziju svesne degradacije, animalizacije, prkosnog nošenja statusa “vaške” u bolnoj svesnosti o sveopštoj destrukciji neprivilegovanih života (Nikada nećemo poprimiti ljudsko obličje/i zato postanimo bar dobre vaške/poput onih koje ukrašavaju kosu siročeta iz Mazar-Šarifa/koje uskoro neće imati ni češalj ni prste).
Konačno, potpunom poetskom mimikrijom nabijenom satirom, ironijom i cinizmom, pesnikinje izlažu svoju feminističku kritiku žene kao automatona, kao poslušne multipraktične robe koja zadovoljava sve kriterijume prodaje i sve ukuse patrijarhalnih naručioca (Superžena na prodaju). Pesma-katalog zapravo kruži oko višestrukosti muške ginofobične želje, izvlačeći na površinu sve muške fantazme o društveno sanktifikovanom nasilju svođenjem žene na kuvaricu, posed, objekat fizičkog nasilja, silovanja, paljenja, figuru subalterna koja može da izdrži sva poniženja i po potrebi postane nevidljiva, nema, gluva i slepa.
preuzeto sa oslobodjenje.ba
Nemate proizvoda u svojoj Korpi.
Najprodavanije
Preporuka
Popust