Detalji
MONOLOG TIŠINHANE
I dok kiša svira notne uspomene
harmonija čuva mirnih misli sklad,
vrela čežnja topi hladni led sa mene,
mrtvo sad je živo, slanost već je slad.
Grmljavinu sunčam ispričanom šutnjom,
ogledalo prazno popunjava lik,
tminu obasjavam i ne pričam sa slutnjom,
uduplavam radost, vena to je krik.
Tijelo diriguje epsku pjesmu želje,
srce glasno šapće uhu željen ton,
izlazak iz sebe svaku glupost melje,
nadglasana šutnja dovedena na tron.