Mit o vječnom povratku

Da se nismo bojali pokazati previše ambicije, ovoj bismo knjizi dali drugi podnaslov: Uvod u filozofiju povijesti. Jer, napokon, takav je i smisao ovog rada, s tom posebnošću, ipak, što umjesto spekulativne analize fenomena povijesti, on ispituje temeljne postavke arhajskih društava; iako poznaju izvjestan oblik povijesti, ona je nastoje ne uzimali u obzir. Proučavajući tradicionalna društva nešto nas je posebno zapanjilo: njihova pobuna protiv konkretnog, povijesnog vremena, njihova nostalgija za periodičnim povratkom u mitsko doba početaka, u Veliko Vrijeme. Smisao i funkcija onoga što smo nazvali arhetipovima i ponavljanjem otkrivaju nam se samo ukoliko smo razumjeli težnju tih zajednica prema odbijanju konkretnog vremena, njihovo neprijateljstvo spram svake težnje prema povijesti samoj po sebi, to jest, povijesti kojom ne upravljaju arhetipovi.« Mircea Eliade (1907. - 1986.) je povjesničar religija, antropolog, hermeneutičar i književnik. Rumunjskog porijekla, bio je ataše za kulturu rumunjskog veleposlanstva u Londonu, a potom u Lisabonu. Godine 1945. postaje profesorom na Ecole des Hautes Etudes i počinje pisati na francuskom jeziku. Predavao je na Sorbonni i mnogim drugim uglednim sveučilištima diljem Europe. Godine 1957. preuzima katedru za povijest religija na University of Chicago. Glavno obilježje čitavog njegovog stvaralačkog opusa je čežnja za promjenom slike svjjeta, imago mundi, koja bi trebala poslužiti dubljem poimanju istinske ljudske prirode, a jedna od glavnih njegovih preokupacija je istraživanje drevnog mentaliteta, toliko različitog od suvremenog. Neumorno istražuje općeljudsku potrebu za sakralnim koja, premda živimo u radikalno desakraliziranom svijetu, još uvijek nije iščezla.