Detalji
MASKENBAL U ŠUMI
U velikoj šumskoj sali
gdje se drže karnevali
muzike se širi val;
priređen je maskenbal.
Raskošno je opremljena
sala s mnogo odjeljenja
za gozbu i ples:
krov od mladih šumskih smreka,
prostirka od kukurijeka,
tribina za džez.
A za svako odjeljenje
sto svitaca – osvjetljenje.
Čudesno blješte svjetiljke male,
dok jedne gasnu, druge se pale,
kao po taktu, od sebe same;
tako u gradu svijetle reklame.
Jezero šumsko odraz im hvata
pa nam se čini sve je od zlata;
red smreka, šumskih ljepotica,
ogleda u njemu svoja lica.
U šumi noćas niko ne spava;
budne su ptice, drveće, trava.
Glogovo grmlje za ovo sijelo
obuklo svoje bijelo odijelo,
a pokraj puta đurđice male
upravo što su procvjetale.
Stanovništvo šumsko, zna se,
da privuče pažnju na se
i interes da probudi
obuklo se kao ljudi.
Po starinskim zakonima,
svak na licu masku ima.
U dnu sale nasred bine
labudovi – balerine
plešu lako ko da brode
svoju igru pokraj vode;
a sve rode zbog visine
obukle su krinoline.
Najljepša je od svih lica
srna kao Snjeguljica;
prati je kroz šumsku baštu
jelen u svom dugom plaštu.
Zamišljena ona dama
što u uglu sjedi sama
i što se u krzno svija
to je, vjerovatno, lija;
posmatra sa puno sjete
balerine kako lete.
Ono tamo kraj pereca
bez sumnje je stari meca;
taj ne može da se skrije.
Apetit ga svud otkrije.
Vuk se pozna po koraku;
u crnom je dugom fraku;
s njim bezbrižna srećna lica
igra ovca pastirica.
Sanja vuk u svojoj mašti
da je s ovcom sam u bašti,
al se prene kad zasvira
šumski marš u slavu mira.
Tako svakog novog maja
sa ljubavlju, s puno sjaja,
životinje prave pir
međusobni slaveć mir.
BAJKA O JEZERU
Prastaru šumu jezero krasi,
u njemu breza ogleda vlasi
i vitki bijeli struk.
Hrast skupa s njima pjesmu šumori,
treperi pjesma po cijeloj gori,
sluša je zec i vuk.
Sićušne školjke, sjajne ko zjene,
u jezera su sakrivene,
noću se iz sna bude;
a lopoč, bijeli vodeni cvijet,
ljepotom mami u svoj svijet.
Tu šumar ispod brezinih grana
odspava malo svakoga dana;
od briga sijeda mu brada;
a pjesnik usamljen obalom brodi
i piše bajke o školjki, vodi...
Na šumu veče pada.
Prastara šumu već tama skriva;
zaspale bube ispod gljiva,
krijesnice pale svijeće,
a vitonoge srne gaze
lagano preko šumske staze,
tiho da ne bude cvijeće.
Pred njima jelen sa zvijezdom na čelu
osvijetlio je stazu cijelu.
I tako svake ljetne noći
srne će jezeru šumskom doći
da bistru vodu piju;
a čim se pojavi svjetlost dana
i sunce sjedne u krošnje grana,
one se nečujno skriju.
U šumi drevnoj svjetlost dana;
nemirna breza obasjana,
na vodi šarena čigra.
Nad jezerom je sunce stalo,
po bistroj vodi zaplivalo,
pa sad treperi, igra.
Čitavog dana sunce je sjalo
u jezeru se utapalo;
kap po kap zrake vodu su pile
i jezero isušile.
Uveče srne zbunjeno stale,
spustile glave i zaplakale;
zečevi došli da čudo vide
i tajno, jer se mnogo stide,
srnama sjeli tik uz noge
i s njima lili suze mnoge.
I meca je dotrčao,
za jezerom zamumlao
tako glasno da je jela
do vrha se stresla cijela.
I od mnogih gorkih suza
cijelog šumskog roda
opet se na mjestu starom
zablistala voda.