Marchi na biciklu

Pravo Drugoga, pravo na drugo i drugačije nije novost za ovoga pjesnika, to se pravo vuče s njegovim prvim knjigama, to je pravo pojedinca na slobodu, pravo na pjesmu ili čašu vina. Žižović je bio i ostao buntovnik s razlogom, i s razlogom je birao pjesme za ovu zbirku. Meni se sviđala njegova učenost u ciklusu Ispod sjeverna stupa (zbirka Kavana na obali), u kojemu slama antiku na primjeru svoje Pule, u ciklusu koji je posve izostavio iz ovakvoga Marchija na biciklu. Možda mu se danas bljuje od svake povijesti, pa i antičke, možda je izgubio oduševljenje za tu zagonetnost istorije, kako je Jovan Zivlak opisao ovaj ciklus. Danas je Žižoviću sama poezija postala temom pjesme i pjesničkog ciklusa. On se radije zabavlja svojevrsnim brojalicama-brojanicama i stripovskih oh-om negoli historijom. Nije li, napokon, još 1982. zapisao o svima nama: Novo vrijeme odgonetnulo je/ tajne spavanja i rada/ a ako baš i nije sve/ postoji vlastiti stav. Govorni jezik i dnevna frazeologija još su mu uvijek poticajni. Seks i jepstvo kao da su mu značajniji od jastva. Za njega pjesma jede pjesnika, a ljubavnik ljubavnicu. Žderanje bez ostatka preduvjet je svake umjetnosti, a posebno one u kojoj nije umrla etika. Poezija je još uvijek živa i taktilna ili je nema. To je pitanje i dilema na koju je Žižović odgovorio i ovom svojom knjigom.