Dostavljamo i u SAD!

Cijena dostave | Vrste plaćanja

+387 35 225 027

point@knjiga.ba

Dobrodošli!

Molimo prijavite se ili napravite svoj profil!

Slika knjizicaProizvoda u bazi

27.722

Facebook slicica

Katalog

Legenda o Ali-paši

Legenda o Ali-paši

Kliknite dva puta da vidite sliku u normalnoj rezoluciji

Zoom Out
Zoom In

Više slika


ISBN:

N1945

Ilustracija:

Ne

Izdavač:

Dostupnost:

na stanju

Šifra:

N1945

Broj strana:

438

Težina:

550 g

Cijena:

Dostupnost: Na stanju

29,50 KM
na stanju

Kategorije:

Sadržaj:

U ovoj knjizi se radi o hamalu Aliji, njegovom putu do bogatstva i ujedno o njegovoj velikoj ljubavi. Alija je mladi hamal dobrog srca koji svima pomaže, dobio je nadimak i Alija Leptir zbog njegovog dobrog karaktera i ljubavi prema Suncu. Uvijek je veseo i radostan i osoba je koja je uvijek rado viđena i veoma znana. Alija je zaljubljen u Almasu, kćer Mehage bakala, ali se nikada nije usudio pokazati joj svoju ljubav koju on osjeća prema njoj te se ona udaje za drugog, Ismet-efendiju. Međutim, Almasa u tom braku nije bila sretna prvenstveno zbog teške Ismetove bolesti, epilepsije koju joj je prešutao prije braka. Ubrzo se rastavlja od njega. U tom periodu Aliji se nekoliko puta za pomoć obraća mrzovoljni i škrti Mula Hasan dedo koji mu jednom pokaže svoje skriveno blago. Nakon smrti dede, Alija kupuje kuću dede te pronalazi bogatstvo, vjenčava se sa Almasom, koja se nešto prije razvela od Ismet-efendije, i postaje Ali-paša. Jedno vrijeme je bio i u Travniku, kamo ga je poslao Ali-hodža, čovjek koji ga je volio više nego vlastitog sina. Tamo je patio za svojom Almasom, ali se brzo vratio kući, i našao dugo traženu sreću. Osvojio je svoju voljenu i postao bogat, ali i uprkos tome, njegova je duša ostala ista, volio je pomagati drugima, pogotovo nakon što je i steko puno novca. Ovo je topla ljudska priča o čovjeku koji je našao dugo traženu sreću, i dobio sve što je želio, zahvaljujući svojoj dobroti.

Odlomak

Toga petka Mehaga nije znao šta u svom dućanu radi. Zbunjen i zamišljen, jedva je odgovarao na pitanja mušterija. Nespretni šegrt Uzejr dva puta je nekažnjen prosuo iz kese mliva, trojici mušterija namjesto dvije junge masla i oku pirinča dao je jungu masla i dvije oke pirinča. Da je ikako mogao, Mehaga bi dućan zatvorio i, prvi put u svom čemernom životu, otišao hodži Junuzu u han Kolobaru, da mu ogleda i da okuša dim afijuna. Slušao je da čovjek ako samo dva-tri puta potegne iz hodža-Junusove nargile, ako popuši samo pola jedne gide, pada u neki polusan, odlazi u Džennet, nekako kao onaj Leptir ljeti na suncu... Ali, to zanosi pamet, isto kao i rakija, kao hamr ili ma koje drugo piće, a sve što zanosi pamet grjehota je. Sve što opija, haram je! Čak ako se čovjek previše zanese u svoju sreću, pa povjeruje da je veći nego što jeste, da leti u oblacima, i to je već haram! I to vrlo težak haram. Znao je Mehaga za onaj ljetošnji ders muftije Skopljaka. Znao je da je hamr najgori! Gori od zinaluka, od ubojstva, od laži i kjufura. Muftija je govorio kako je Iblis u nekakvoj okladi pobijedio učena hodžu, pa je on morao izabrati jedan grijeh. Iblis, nalet ga bilo, predložio je tri grijeha hodži na izbor. Ili da ubije dijete u kolijevci, ili da obljubi jedinicu svoga susjeda, ili da popije velik bokal hamra. Hodža je razmišljao koji li je grijeh od ta tri najmanji, i došao do zaključka da popije hamr. Tim ću, mislio je, samo sebi naškoditi, ali se prevario, jer mu je žestoko piće zanijelo pamet i razbudilo nefs, pa je onako pijan otišao da obljubi susjedu jedinicu, ali mu je dijete, koje je u kolijevci plakalo, smetalo uživanje, pa ga zadavio. Još je, poslije obljube, željan da dalje pije, ukrao i nekom gostioničaru puna tri bureta hamra... Uh! U gluho bilo! Baš je to nasihatli!... A afijun je kao i piće!... A i dućan je svetinja, ljudskog života treći direk... Iz njega se idara vadi, u njemu je cijela sermija, zato je Mehaga ostao u svom bakaluku sve do akšama. Jedva je dočekao da mujezin oglasi molitvu, ili Ibrahim bin Jusuf sa sahatkule objavi trubljom vrijeme zatvaranja čaršije.
Pognut, željan da ga niko ne susretne, žurio je Mehaga niz čaršiju prema Esadaginoj aščinici.

Poslije večere, da bi izbjegli pred svijetom razgovore o njegovoj nesreći, Mehaga pozva Ali-hodžu da se vrate u dućan i mirno odluče šta će i kako će govoriti kod Ismeta.

Kako je hladnoća bila vrlo jaka, to su u magazi stalno gorjele četiri velike mangale razgorjelog drvenog uglja prekrivenog lugom da se mrazli roba ne promrzne.

- Raščeprkaj malo tu vatru, hodža, da pristavimo džezvu.
- Bogme, opasno je. More iskra skočiti.
- Ama ne budi dijete, kad pođemo, prigrnut ćemo.

Već je jacija bila davno prošla kad se Mehaga odluči da pođe. Na razgrnut žar u mangali zaboravili su, a to je izazvalo požar koji je tek na četiri sata po jaciji primijetio pasvandžija, a koji je sat kasnije ugrabio velik dio Mehagina imetka.

Već na sat-dva poslije jacije nikoga na čaršiji nije bilo te mrazne noći osim čuvara i zaptije, koji su zakukuljeni u kožne ogrtače tapkajući promrzlim nogama i hučući u prste šetali okolo po svojim područjima. Vatra je, dakle, nesmetano harala. A ona je ustrajna, podmukla, baš kao i bol, baš kao i čežnja... Počinje tinjanjem najmanje, skoro nevidljive žeravice, zahvati najprije ćilim ili vreću, ili ma šta u blizini, pa klizi podmuklo ka gredi, uhvati tako tavanicu ili pod, pa se naglo razbješnjava i kad postane vidljiva, već je moćna kao bujica koja nosi sve, već je nesavladiva! A i bol je takva: bilo duševna, bilo tjelesna: počinje nekom riječi, neugodnim djelcem bližnjega ili grčem, trzajem u nekom udu, pa sve više i brže napreduje, dok ne dovede do teškog oboljenja ili do potpune duševne potištenosti. A i čežnja je takva: počinje nevinim pogledom na neki predmet ili u nečije svijetle oči, u vitak stas ili bujne kose, pa se poput vatre s očiju prenosi na srce, pa na um, pa te obuzme svega i ne popusti dok ne postigneš ono za čim čezneš, ili dok potpuno ne sagoriš u njoj i ostaneš pepeo, čovjek ravnodušan, nesretan i tup...

Zato se i veli: bol peče, a čežnja ispeče.
Kada su žutocrveni plameni jezici dostigli visinu munare Baščaršijske džamije, kad je crni dim zagrlio crnilo noćnog neba, već se u čaršiji okupilo mnogo poluobučenih ljudi s đugumima, bardacima, kačicama i raznim posudama vode. Pokušali su, uzalud, da ugase oganj. Pokušavali kao i liječnik protiv bolesti, kao utjeha protiv čežnje!

Ulje, maslo, kahva i mnogi drugi dijelovi Mehagine sermije, njegova dugogodišnjeg rada i znoja, topili se i pretvarali začas u crvene jezičce velike zmije, koja nad zaspalim šeherom paluca i ujeda sve nove i nove dućančiće, sve nove i nove krovčiće susjednih magaza... Stradali su te noći i dućan sarača Huseina i kahva derviš-Mustafina i još nekoliko krovova...

Na uglu Bezerđana, peti iza Mehagina dućana, bio je u to doba i mali uski dućančić hadži-Idriza kalajdžije. Fukara je hadži-Idriz bio. Za svojih osamdesetak godina, od kojih je preko pedeset kuckao u ibrike i topi kalaj, stekao je tek toliko da ode na hadž i kupi kućicu. Već skoro obnevidio, on je jedva toliko zarađivao da se prehrani. A bio je sam na svijetu. Bez igdje ikoga svog. Žena mu umrla, poroda nije nikad ni imao.

Jangija, najljući kadija!
Jangija, šejtanska kandžija!... I mnoge druge poslovice o vatri paštali su okupljeni ljudi hučući u promrzle prste i tapajući u nanulama, firalama ili u samim vunenim čarapama, nedovoljno odjeveni i strepeći od zime, od jeze prizora i straha za svoje iii prijateljske magaze.

Kada je i hadži-Idrizov dućan došao u opasnost od vatre, pošla svjetina da i njega obije, naravno u nazočnosti pasvandžije i zaptije, pa da robu iznese na sokak, kako su s okolnim dućanima već bili uradili. A niko, pa ni okorjeli kradljivac ne bi uzeo ma šta iz takvog dućana, jer opljačkati pogorelca, to ni lopovi nisu u ono doba radili... A robu treba iznijeti, neka šteta bude barem manja...
Mračan čaršijski sokak, osvijetljen plamenom i još sa nekoliko fenjera, koje su ljudi od kuće bili ponijeli, bio je pretrpan što poizbacanom robom poslaganom na brzu ruku do dućana preko puta, što zaptijom, znatiželjnicima i dobrovoljnim vatrogascima. Baš kad je svjetina pošla da obije starčev dućan, ovaj se tiskao među njom i vikao.
- Ne otvarajte! Ostavite!
Veličanstven je u tom času izgledao taj pogrbljeni sjedobradi starčić pod šarenom ahmedijom. Mnoštvo se pred njim s poštovanjem sklanjalo praveći mu put, i on se brzo našao pred svojom magazom.

- Eh tako, nek ono samo gori... Jangija... Šejtanska kandžija!... I jangiju Bog daje!... Šta hadži-Idriz pošteno zaradi, s halalom steče, neće izgorjeti! Što meni Bog ne sačuva, beli vala, ni svijet mi sačuvati neće!... Već vi hajte tamo gasite Mehaginu magazu!
Neki mu odobravali, neki mu se izrugivali, neki ga samo gledali ne shvaćajući ga. Ali se niko nije više približavao njegovoj radionici. A on?

Stao pred dućan i pribrano, pobožno, podigao ruke nebu, kao pri dovi, pri završetku molitve, i tiho molio Boga da spasi svačije pravedno stečeno dobro, a oštećenima podari strpljivost...
Nekoliko starijih čaršinlija okupilo se oko njega, pa čučnulo u polukrug oslanjajući tijelo na čvornate štapove, koje su držali objema rukama, i šaptali. Govorili su o vatri koja je kraj njih bujala, rasla, otimala i vladala.

- Jangija, čisti mal. Ona ga, znate, braćo, opere od pohlepe, kojom je stjecan. Ima ljudi, pa pravo zećata ne dijele, vele, puno je od četeres groša jedan, a jangija im onda uzme sve... Jangija je i mjerilo sabura. Često izgori mal i najpravednijeg čovjeka; to ga Allah stavlja na kušnju, ispituje njegovu čvrstoću vjere, i blago onom koji može okabuliti i gledajući svoju robu u plamenu viknuti: Hvala ti, veliki Allahu, i na ovoj milosti!

- Eh, braćo, znate li vi da je u Imami Azama, velikog alima islamskog, izgorjelo jednom pola mala?... Ne znate?... Tuhaf!... Ovako ti je to bilo: imao on, brte, mala, koliko ni jedan živ insan što nije imao, pa jednom dade Bog i njemu pola od tog jangija pojede. Došli mu javiti njegovi ahbabi snuždeni i plašeći se da ga od žalosti damla ne udari. Sve pazili kako će mu rijeti. A on? Ni čehre promijenio nije kad je čuo, ni čehre, kažem vam, nego samo pogledao u bradu svoju i uzviknuo: Velikom Allahu šućur, a i vama, braćo, kad mi kazaste. Pa poslije nekoliko godina njemu dao Bog još veći imetak i on poslao karavanu od hiljadu deva kroz pustinju u trgovinu. Strahovao cijeli grad da mu tolike deve ne izjedu ljute životinje, kojih tamo oko Habeša svakakvih ima, to su vam, brte, i arslani i hijene, a još više ih bilo strah vjetra što se samum zove, da ne zamete u pijesak cijelu karavanu. Helem šta da vam duljim, cijeli je šeher u strahu živio, osim njega, Imami Azama... Kad su došli haberdari i javili da je karavana sretno prispjela i da je on zaradio na tovare zlata, on opet pogledao niz bradu, pa kazao: Velikom Allahu šućur, a i vama, braćo, koji mi kazaste. Onda se svijet začudio. Kô mali insani, bijedni insani, gladni robovi nefsa i šejtanske pohlepe! Pa jedan od njih upita Imami Azama: Što si, veli, i onaj put, kad ti za jangiju javismo, i sad, prvo u svoju bradu pogledao? A on, braćo moja draga, ko pametan i evlijali čovjek, znate šta je odgovorio? Rekao je: Pogledao sam da mi brada, ne daj Bože, ne bi zadrhtala kad mi javljate za tužnu ili radosnu dunjalučku vijest. Da mu brada ne zadršće od veselja ili tuge!... Brada, braćo!... Eh, onijeh vaktova i ljudi!...

Starci su kimali glavama, a hadži-Idriz još je stajao uzdignutih ruku i molio se Bogu. Onda se jedan iz skupine javi tiho i bojažljivo:

- A ja opet slušo da je Imami Azam bio papudžija.
- Nejse, koji je, da je. Taj, koji je tako umio svoje srce stegnuti, bio je velik, velik... Pa i hadži-Idriz...

Do pred samu zoru vatra je buktala, a onda je, kao i čovjek kad ga bolest ili čežnja posvema iscrpi, klonula, gaseći se opet polagahno, kako je i nastala, ostavljajući za sobom crnu pustoš, pepeo, zidine, iskrivljene posude, tenećeta, kazane i nekoliko opečenih čaršinlija, koji su joj se bili i suviše približili.

- Hvala Bogu, dobro je. Moglo je i gore biti, pa sva butum čaršija biti helać... - šaptali su ljudi razgledajući zgarište i razilazeći se.

I krov hadži-Idrizova dućana zahvatila vatra. Kroz tavanicu pala užarena daska i slupala i pokvarila jedan ibrik. Kada je tu štetu, tako neznatnu prema opasnosti, u kojoj se radionica nalazila, i prema štetama susjednih dućana, ugledao hadžija, pobožno se okrenuo nazočnim ljudima i svečano, mjereći svaku riječ, otpočeo:

- Eh, braćo, Allahova emera! Sile velikog Hazreti Raba! Ništa nekažnjeno ostati neće, ništa nenagrađeno!... To je nama, šućur Allahu, hiljadama puta i u Kuranu azimušanu određeno. Vidite ovaj ibrik! To mi je kazna što sam prije, imao sigurno desetak godina,
slagao nekoj ženi. Došla ona kupiti u mene nov ibrik, a ja imo jedan koji sam već bio upotrebljavao za abdeste, pa joj ga pod nov prodao. Ali, velikom Allahu šućur, eto nakon deset godina došao je šejtan po svoje. Sav sjajući od zadovoljstva stari hadžija pokazivaše svima oštećeni ibrik.

Mehaga bakal za požar nije znao sve do osvita, kad je već bio ugašen. Tek tada mu jedan susjed došao kući, klepnuo o zvekir na kanatima i javio sluškinji, koja je otrčala i probudila hanumu.
Kada je žena uplašena i uzbuđena kazala svome mužu za tu veliku nesreću, on se samo blago nasmijao i procijedio:
- Zar i ta druga jangija?
- Kako druga? - upita Mehaginica strepeći da joj, meazalah, od ružne vijesti muž nije skrenuo s pameti.
- Eh, moja sijeda, dvije su nas noćas vatre ispekle!... Ama: Allah kjerim!
- Idi, bolan, poleti dolje u čaršiju!
- Da trčim?... Ženo, kamo ti pamet? Valja mi prije abdeset uzeti i sabah klanjati, Bogu se zahvaliti.
- Zahvaliti?! ... Čuješ li, bolan ne bio, izgorio nam sav naš mal noćas!... Hej!
- Znam, ženo, čuo sam. Rekla si. - Sve tužno, ali mirno govori Mehaga. - I mal nam je otišao... Eh, Bog dao, Bog oduzeo! Hvala mu na daru, na zlu kao i na dobru. Ali, čini mi se, draga moja, mnogo, previše za jednu noć... Dvije vatre... Bože, daj mi sabura!
- Ama kakve dvije? Šta buncaš, pobogu? - vikala je sad već Fatima-hanuma u sav glas, a muž joj, uzimajući abdest, odgovori tiho:
- Dvije vatre, ženo. Izgorješe mi noćas i obraz i mal! Da Allah i dušmana od takvog taksirata sačuva!

  • Izdanje: 1
  • Godina: 1989
  • Jezik: Bosanski jezik
  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez
  • Pismo: Latinica
  • Veličina: 140x205
  • Zemlja porijekla: Hrvatska
  • Stanje: Nova

Detalji

U ovoj knjizi se radi o hamalu Aliji, njegovom putu do bogatstva i ujedno o njegovoj velikoj ljubavi. Alija je mladi hamal dobrog srca koji svima pomaže, dobio je nadimak i Alija Leptir zbog njegovog dobrog karaktera i ljubavi prema Suncu. Uvijek je veseo i radostan i osoba je koja je uvijek rado viđena i veoma znana. Alija je zaljubljen u Almasu, kćer Mehage bakala, ali se nikada nije usudio pokazati joj svoju ljubav koju on osjeća prema njoj te se ona udaje za drugog, Ismet-efendiju. Međutim, Almasa u tom braku nije bila sretna prvenstveno zbog teške Ismetove bolesti, epilepsije koju joj je prešutao prije braka. Ubrzo se rastavlja od njega. U tom periodu Aliji se nekoliko puta za pomoć obraća mrzovoljni i škrti Mula Hasan dedo koji mu jednom pokaže svoje skriveno blago. Nakon smrti dede, Alija kupuje kuću dede te pronalazi bogatstvo, vjenčava se sa Almasom, koja se nešto prije razvela od Ismet-efendije, i postaje Ali-paša. Jedno vrijeme je bio i u Travniku, kamo ga je poslao Ali-hodža, čovjek koji ga je volio više nego vlastitog sina. Tamo je patio za svojom Almasom, ali se brzo vratio kući, i našao dugo traženu sreću. Osvojio je svoju voljenu i postao bogat, ali i uprkos tome, njegova je duša ostala ista, volio je pomagati drugima, pogotovo nakon što je i steko puno novca. Ovo je topla ljudska priča o čovjeku koji je našao dugo traženu sreću, i dobio sve što je želio, zahvaljujući svojoj dobroti. Odlomak Toga petka Mehaga nije znao šta u svom dućanu radi. Zbunjen i zamišljen, jedva je odgovarao na pitanja mušterija. Nespretni šegrt Uzejr dva puta je nekažnjen prosuo iz kese mliva, trojici mušterija namjesto dvije junge masla i oku pirinča dao je jungu masla i dvije oke pirinča. Da je ikako mogao, Mehaga bi dućan zatvorio i, prvi put u svom čemernom životu, otišao hodži Junuzu u han Kolobaru, da mu ogleda i da okuša dim afijuna. Slušao je da čovjek ako samo dva-tri puta potegne iz hodža-Junusove nargile, ako popuši samo pola jedne gide, pada u neki polusan, odlazi u Džennet, nekako kao onaj Leptir ljeti na suncu... Ali, to zanosi pamet, isto kao i rakija, kao hamr ili ma koje drugo piće, a sve što zanosi pamet grjehota je. Sve što opija, haram je! Čak ako se čovjek previše zanese u svoju sreću, pa povjeruje da je veći nego što jeste, da leti u oblacima, i to je već haram! I to vrlo težak haram. Znao je Mehaga za onaj ljetošnji ders muftije Skopljaka. Znao je da je hamr najgori! Gori od zinaluka, od ubojstva, od laži i kjufura. Muftija je govorio kako je Iblis u nekakvoj okladi pobijedio učena hodžu, pa je on morao izabrati jedan grijeh. Iblis, nalet ga bilo, predložio je tri grijeha hodži na izbor. Ili da ubije dijete u kolijevci, ili da obljubi jedinicu svoga susjeda, ili da popije velik bokal hamra. Hodža je razmišljao koji li je grijeh od ta tri najmanji, i došao do zaključka da popije hamr. Tim ću, mislio je, samo sebi naškoditi, ali se prevario, jer mu je žestoko piće zanijelo pamet i razbudilo nefs, pa je onako pijan otišao da obljubi susjedu jedinicu, ali mu je dijete, koje je u kolijevci plakalo, smetalo uživanje, pa ga zadavio. Još je, poslije obljube, željan da dalje pije, ukrao i nekom gostioničaru puna tri bureta hamra... Uh! U gluho bilo! Baš je to nasihatli!... A afijun je kao i piće!... A i dućan je svetinja, ljudskog života treći direk... Iz njega se idara vadi, u njemu je cijela sermija, zato je Mehaga ostao u svom bakaluku sve do akšama. Jedva je dočekao da mujezin oglasi molitvu, ili Ibrahim bin Jusuf sa sahatkule objavi trubljom vrijeme zatvaranja čaršije. Pognut, željan da ga niko ne susretne, žurio je Mehaga niz čaršiju prema Esadaginoj aščinici. Poslije večere, da bi izbjegli pred svijetom razgovore o njegovoj nesreći, Mehaga pozva Ali-hodžu da se vrate u dućan i mirno odluče šta će i kako će govoriti kod Ismeta. Kako je hladnoća bila vrlo jaka, to su u magazi stalno gorjele četiri velike mangale razgorjelog drvenog uglja prekrivenog lugom da se mrazli roba ne promrzne. - Raščeprkaj malo tu vatru, hodža, da pristavimo džezvu. - Bogme, opasno je. More iskra skočiti. - Ama ne budi dijete, kad pođemo, prigrnut ćemo. Već je jacija bila davno prošla kad se Mehaga odluči da pođe. Na razgrnut žar u mangali zaboravili su, a to je izazvalo požar koji je tek na četiri sata po jaciji primijetio pasvandžija, a koji je sat kasnije ugrabio velik dio Mehagina imetka. Već na sat-dva poslije jacije nikoga na čaršiji nije bilo te mrazne noći osim čuvara i zaptije, koji su zakukuljeni u kožne ogrtače tapkajući promrzlim nogama i hučući u prste šetali okolo po svojim područjima. Vatra je, dakle, nesmetano harala. A ona je ustrajna, podmukla, baš kao i bol, baš kao i čežnja... Počinje tinjanjem najmanje, skoro nevidljive žeravice, zahvati najprije ćilim ili vreću, ili ma šta u blizini, pa klizi podmuklo ka gredi, uhvati tako tavanicu ili pod, pa se naglo razbješnjava i kad postane vidljiva, već je moćna kao bujica koja nosi sve, već je nesavladiva! A i bol je takva: bilo duševna, bilo tjelesna: počinje nekom riječi, neugodnim djelcem bližnjega ili grčem, trzajem u nekom udu, pa sve više i brže napreduje, dok ne dovede do teškog oboljenja ili do potpune duševne potištenosti. A i čežnja je takva: počinje nevinim pogledom na neki predmet ili u nečije svijetle oči, u vitak stas ili bujne kose, pa se poput vatre s očiju prenosi na srce, pa na um, pa te obuzme svega i ne popusti dok ne postigneš ono za čim čezneš, ili dok potpuno ne sagoriš u njoj i ostaneš pepeo, čovjek ravnodušan, nesretan i tup... Zato se i veli: bol peče, a čežnja ispeče. Kada su žutocrveni plameni jezici dostigli visinu munare Baščaršijske džamije, kad je crni dim zagrlio crnilo noćnog neba, već se u čaršiji okupilo mnogo poluobučenih ljudi s đugumima, bardacima, kačicama i raznim posudama vode. Pokušali su, uzalud, da ugase oganj. Pokušavali kao i liječnik protiv bolesti, kao utjeha protiv čežnje! Ulje, maslo, kahva i mnogi drugi dijelovi Mehagine sermije, njegova dugogodišnjeg rada i znoja, topili se i pretvarali začas u crvene jezičce velike zmije, koja nad zaspalim šeherom paluca i ujeda sve nove i nove dućančiće, sve nove i nove krovčiće susjednih magaza... Stradali su te noći i dućan sarača Huseina i kahva derviš-Mustafina i još nekoliko krovova... Na uglu Bezerđana, peti iza Mehagina dućana, bio je u to doba i mali uski dućančić hadži-Idriza kalajdžije. Fukara je hadži-Idriz bio. Za svojih osamdesetak godina, od kojih je preko pedeset kuckao u ibrike i topi kalaj, stekao je tek toliko da ode na hadž i kupi kućicu. Već skoro obnevidio, on je jedva toliko zarađivao da se prehrani. A bio je sam na svijetu. Bez igdje ikoga svog. Žena mu umrla, poroda nije nikad ni imao. Jangija, najljući kadija! Jangija, šejtanska kandžija!... I mnoge druge poslovice o vatri paštali su okupljeni ljudi hučući u promrzle prste i tapajući u nanulama, firalama ili u samim vunenim čarapama, nedovoljno odjeveni i strepeći od zime, od jeze prizora i straha za svoje iii prijateljske magaze. Kada je i hadži-Idrizov dućan došao u opasnost od vatre, pošla svjetina da i njega obije, naravno u nazočnosti pasvandžije i zaptije, pa da robu iznese na sokak, kako su s okolnim dućanima već bili uradili. A niko, pa ni okorjeli kradljivac ne bi uzeo ma šta iz takvog dućana, jer opljačkati pogorelca, to ni lopovi nisu u ono doba radili... A robu treba iznijeti, neka šteta bude barem manja... Mračan čaršijski sokak, osvijetljen plamenom i još sa nekoliko fenjera, koje su ljudi od kuće bili ponijeli, bio je pretrpan što poizbacanom robom poslaganom na brzu ruku do dućana preko puta, što zaptijom, znatiželjnicima i dobrovoljnim vatrogascima. Baš kad je svjetina pošla da obije starčev dućan, ovaj se tiskao među njom i vikao. - Ne otvarajte! Ostavite! Veličanstven je u tom času izgledao taj pogrbljeni sjedobradi starčić pod šarenom ahmedijom. Mnoštvo se pred njim s poštovanjem sklanjalo praveći mu put, i on se brzo našao pred svojom magazom. - Eh tako, nek ono samo gori... Jangija... Šejtanska kandžija!... I jangiju Bog daje!... Šta hadži-Idriz pošteno zaradi, s halalom steče, neće izgorjeti! Što meni Bog ne sačuva, beli vala, ni svijet mi sačuvati neće!... Već vi hajte tamo gasite Mehaginu magazu! Neki mu odobravali, neki mu se izrugivali, neki ga samo gledali ne shvaćajući ga. Ali se niko nije više približavao njegovoj radionici. A on? Stao pred dućan i pribrano, pobožno, podigao ruke nebu, kao pri dovi, pri završetku molitve, i tiho molio Boga da spasi svačije pravedno stečeno dobro, a oštećenima podari strpljivost... Nekoliko starijih čaršinlija okupilo se oko njega, pa čučnulo u polukrug oslanjajući tijelo na čvornate štapove, koje su držali objema rukama, i šaptali. Govorili su o vatri koja je kraj njih bujala, rasla, otimala i vladala. - Jangija, čisti mal. Ona ga, znate, braćo, opere od pohlepe, kojom je stjecan. Ima ljudi, pa pravo zećata ne dijele, vele, puno je od četeres groša jedan, a jangija im onda uzme sve... Jangija je i mjerilo sabura. Često izgori mal i najpravednijeg čovjeka; to ga Allah stavlja na kušnju, ispituje njegovu čvrstoću vjere, i blago onom koji može okabuliti i gledajući svoju robu u plamenu viknuti: Hvala ti, veliki Allahu, i na ovoj milosti! - Eh, braćo, znate li vi da je u Imami Azama, velikog alima islamskog, izgorjelo jednom pola mala?... Ne znate?... Tuhaf!... Ovako ti je to bilo: imao on, brte, mala, koliko ni jedan živ insan što nije imao, pa jednom dade Bog i njemu pola od tog jangija pojede. Došli mu javiti njegovi ahbabi snuždeni i plašeći se da ga od žalosti damla ne udari. Sve pazili kako će mu rijeti. A on? Ni čehre promijenio nije kad je čuo, ni čehre, kažem vam, nego samo pogledao u bradu svoju i uzviknuo: Velikom Allahu šućur, a i vama, braćo, kad mi kazaste. Pa poslije nekoliko godina njemu dao Bog još veći imetak i on poslao karavanu od hiljadu deva kroz pustinju u trgovinu. Strahovao cijeli grad da mu tolike deve ne izjedu ljute životinje, kojih tamo oko Habeša svakakvih ima, to su vam, brte, i arslani i hijene, a još više ih bilo strah vjetra što se samum zove, da ne zamete u pijesak cijelu karavanu. Helem šta da vam duljim, cijeli je šeher u strahu živio, osim njega, Imami Azama... Kad su došli haberdari i javili da je karavana sretno prispjela i da je on zaradio na tovare zlata, on opet pogledao niz bradu, pa kazao: Velikom Allahu šućur, a i vama, braćo, koji mi kazaste. Onda se svijet začudio. Kô mali insani, bijedni insani, gladni robovi nefsa i šejtanske pohlepe! Pa jedan od njih upita Imami Azama: Što si, veli, i onaj put, kad ti za jangiju javismo, i sad, prvo u svoju bradu pogledao? A on, braćo moja draga, ko pametan i evlijali čovjek, znate šta je odgovorio? Rekao je: Pogledao sam da mi brada, ne daj Bože, ne bi zadrhtala kad mi javljate za tužnu ili radosnu dunjalučku vijest. Da mu brada ne zadršće od veselja ili tuge!... Brada, braćo!... Eh, onijeh vaktova i ljudi!... Starci su kimali glavama, a hadži-Idriz još je stajao uzdignutih ruku i molio se Bogu. Onda se jedan iz skupine javi tiho i bojažljivo: - A ja opet slušo da je Imami Azam bio papudžija. - Nejse, koji je, da je. Taj, koji je tako umio svoje srce stegnuti, bio je velik, velik... Pa i hadži-Idriz... Do pred samu zoru vatra je buktala, a onda je, kao i čovjek kad ga bolest ili čežnja posvema iscrpi, klonula, gaseći se opet polagahno, kako je i nastala, ostavljajući za sobom crnu pustoš, pepeo, zidine, iskrivljene posude, tenećeta, kazane i nekoliko opečenih čaršinlija, koji su joj se bili i suviše približili. - Hvala Bogu, dobro je. Moglo je i gore biti, pa sva butum čaršija biti helać... - šaptali su ljudi razgledajući zgarište i razilazeći se. I krov hadži-Idrizova dućana zahvatila vatra. Kroz tavanicu pala užarena daska i slupala i pokvarila jedan ibrik. Kada je tu štetu, tako neznatnu prema opasnosti, u kojoj se radionica nalazila, i prema štetama susjednih dućana, ugledao hadžija, pobožno se okrenuo nazočnim ljudima i svečano, mjereći svaku riječ, otpočeo: - Eh, braćo, Allahova emera! Sile velikog Hazreti Raba! Ništa nekažnjeno ostati neće, ništa nenagrađeno!... To je nama, šućur Allahu, hiljadama puta i u Kuranu azimušanu određeno. Vidite ovaj ibrik! To mi je kazna što sam prije, imao sigurno desetak godina, slagao nekoj ženi. Došla ona kupiti u mene nov ibrik, a ja imo jedan koji sam već bio upotrebljavao za abdeste, pa joj ga pod nov prodao. Ali, velikom Allahu šućur, eto nakon deset godina došao je šejtan po svoje. Sav sjajući od zadovoljstva stari hadžija pokazivaše svima oštećeni ibrik. Mehaga bakal za požar nije znao sve do osvita, kad je već bio ugašen. Tek tada mu jedan susjed došao kući, klepnuo o zvekir na kanatima i javio sluškinji, koja je otrčala i probudila hanumu. Kada je žena uplašena i uzbuđena kazala svome mužu za tu veliku nesreću, on se samo blago nasmijao i procijedio: - Zar i ta druga jangija? - Kako druga? - upita Mehaginica strepeći da joj, meazalah, od ružne vijesti muž nije skrenuo s pameti. - Eh, moja sijeda, dvije su nas noćas vatre ispekle!... Ama: Allah kjerim! - Idi, bolan, poleti dolje u čaršiju! - Da trčim?... Ženo, kamo ti pamet? Valja mi prije abdeset uzeti i sabah klanjati, Bogu se zahvaliti. - Zahvaliti?! ... Čuješ li, bolan ne bio, izgorio nam sav naš mal noćas!... Hej! - Znam, ženo, čuo sam. Rekla si. - Sve tužno, ali mirno govori Mehaga. - I mal nam je otišao... Eh, Bog dao, Bog oduzeo! Hvala mu na daru, na zlu kao i na dobru. Ali, čini mi se, draga moja, mnogo, previše za jednu noć... Dvije vatre... Bože, daj mi sabura! - Ama kakve dvije? Šta buncaš, pobogu? - vikala je sad već Fatima-hanuma u sav glas, a muž joj, uzimajući abdest, odgovori tiho: - Dvije vatre, ženo. Izgorješe mi noćas i obraz i mal! Da Allah i dušmana od takvog taksirata sačuva!

Dodatne informacije

Izdavač Islamska zajednica Zagreb
Preporuka Ne

Tagovi Proizvoda

Koristite razmak za odvajanje oznaka. Koristite jednostruke navodnike (') za fraze

Moja korpa

Nemate proizvoda u svojoj Korpi.

Reklama

Newsletter