Detalji
U Tadijanovićevu slučaju iznenađuje spoznaja da je tekstološki kritik, urednik, taj idealni interpretator-posrednik tuđoj riječi i sam izniman stvaralac.
Priređujući kritička izdanja tekstova hrvatskih pisaca (ponajviše u vremenu od 1953. do 1973, kao direktor Akademijina Instituta za književnost), Tadija je nedvoumno bio, a i danas je, svjestan kako je dlijeto u stvaraočevoj ruci vođeno posebnim nadahnućem, pa samo slijedeći njegov autentični trag, možemo proniknuti u vrijednost, u doseg umjetnine. Bitna je to spoznaja. Pročitati jednu kiticu Kranjčevićeve pjesme, jedan stih Matoševa soneta, jedan dotad nepoznati Vidrićev vers, često znači zaljuljati čitav pjesnikov svijet i osposobiti se - pripraviti za poimanje ukupnoga stvaralaštva. Krhotina teksta ponekad nosi u sebi obilježje impozantne cjeline, olakšavajući uvid u zakonitosti njezina postojanja.
Brigom za svaku, pa i najmanju, pojedinost pjesničkoga djela, Tadijanović je otvorio vrata našoj modernoj tekstologiji, potvrđujući istinu kako je ona pouzdan jamac cjelovitom čitanju i doživljaju umjetnine.
Ivo Frangeš, Vijenac