Istina

Pisac počinje knjigu s Einsteinom koji je ustvrdio: Samo dvije stvari su beskonačne - svemir i ljudska glupost, ali za svemir nisam siguran, i nastavlja: Pored što smo glupi ili upravo radi toga mi smo i jedini zločinci, jedina od svih živih bića koja ubijamo svoju braću i sestre iz strasti, iz osvete, mržnje i zadovoljstva. Podsjetimo se Turske i Armenaca, holokausta, Jasenovca, Ruande, Srebrenice, Vukovara i hiljada drugih stratišta u našoj povijesti. Kada prođe jedna klaonica ljudi naivno mislimo da se ona više neće ponoviti. No, nakon stanovitog vremena ona se pojavi na raznim stranama svijeta u još krvavijem obliku. Mi ne ubijamo samo u ratu, podjednako ubijamo i u takozvanom miru. Staljinov režim je za vrijeme mirnodopskog stanja pobio nas milijune. Staljinu smo u tome, što direktno, što svojom šutnjom i pasivnošću, pomagali mnogi. Sergej Tkač iz Ukrajine ubio je između 1980. i 2005. stotinu žena i djevojčica, s namjerom da postane slavan, da bude šampion zločina i da se o njemu snimi film. U terorističkom napadu u New Yorku 2001. ubijeno je tri hiljade ljudi, a 2015. u Parizu 150 ljudi. Zapovjednik oružanih snaga Hrvatske je 8.1.2016. na najmonstruozniji način iskasapio nožem i ubio četverogodišnju kćerku i suprugu, ranio punicu te se potom sam bacio kroz prozor u smrt. Otvorimo crne kronike pa ćemo vidjeti dnevni učinak raznih staljina, tkačeva, terorista i zapovjednika u svijetu. Dodajmo tome da u toj našoj gluposti i zločinu mi u ratovima žrtvujemo i svoju djecu, a sebe uvjeravamo da to činimo za više ciljeve. Nijedan rat se nikad ne bi održao da mi roditelji nismo spremni na tu žrtvu. Jesmo li toliko glupi da sve ovo ne vidimo pa ništa i ne poduzimamo, ili smo zli pa to svjesno činimo? Izgleda i jedno i drugo jer zloća ide s glupošću i obratno. Čovjek ne ubija samo drugoga čovjeka, mi podjednako ubijamo i sami sebe. Svako nekoliko sekundi jedan čovjek u svijetu se ubije, svako nekoliko sekundi jedan novi čovjek razmišlja o samoubojstvu. Pored toga, čovjek se ubija pušenjem, alkoholom, drogama, hranom, nepažnjom, neurednim životom, stresovima i nervozama. Humanistička znanost nam je dokazala da skoro sve naše bolesti i karcinomi su posljedica našeg mentalnog stanja i naše (pod)svjesne mržnje prema ovakvom životu, koji, umjesto u radosti i veselju s bratom čovjekom, protječe u smrtnim strahovima, natjecanju, trci i napetosti i u teškoj borbi za preživljavanje za mnoge od nas. S pravom kažemo da je čovjek najgora životinja. Mnoge naše sestre i braća životinje, kao mravi i pčele, su riješile pravičnu raspodjelu plijena kojeg pribave u prirodi, a one koje to nisu riješile, a koje držimo krvoločnim, kao hijene, vukovi i lavovi, kad se najedu prepuste svojim braći i sestrama da jedu. A mi ljudi kad se najedemo ne prepuštamo našoj gladnoj braći i sestrama da jedu nego gomilamo plijen u novcu i bogatstvu u bezgraničnim količinama i čuvamo ga našim sistemima sile i zločina. Mi smo oboljeli od ekstremnog egoizma i zločina i otišli smo nekoliko koraka nazad i od najkrvoločnijih životinja. Ako imamo u vidu da mi ogromnu količinu svjetskog bogatstva trošimo na oružje, da se prejedamo i bacamo ogromne količine hrane kojom možemo prehraniti gladne te da možemo proizvesti dovoljno hrane za sve ljude svijeta onda s pravom možemo reći da je čovjek deevoluirao ispod životinje. Mi, pogotovu mi u vladajućoj eliti koji vladamo čovjekom, smo toliko oboljeli egoisti i idioti da uopće ne razmišljamo o svojoj djeci i unucima. I bez znanstvenih procjena svakom čovjeku koji imalo razmišlja je jasno da trošeći prirodne resurse ovim tempom oni su osuđeni na osiromašenje, kaos i propast. To je još jedan od stotine dokaza da smo mi deevoluirali daleko ispod životinja. Pisac povijest naše bolesti i zločina analizira kroz dva pravca koja su obilježila i odredila našu zapadnu, kršćansku civilizaciju: jedan je kroz židovsku zajednicu u Palestini i pojavu monoteističkog Boga i Biblije, a drugi je kroz grčku civilizaciju i procvat racionalne ljudske misli i umjetnosti. On detektira ljudsko stanje kao zdravstveni, odnosno mentalni problem i zaključuje da smo mi oboljeli od ekstremnog egoizma i karcinoma zločina, jer mi svoje bogatstva i privilegije čuvamo sistemima sile i proizvodnjom ratova, straha, terora i zločina, i dok god postoje bogatstva i privilegije postojat će sila i zločin jer se oni samo njima mogu stjecati i čuvati. Time smo stvorili bolesni sistem koji proizvodi bolesne ljude i obratno- bolesni ljudi proizvode bolesni sistem i tako inercijom prenosimo bolesno stanje s generacije na generaciju i zavili smo se u krug zla. Najodgovornijima za to drži svećenike i druge intelektualce koji su se konformirali vladajućim sistemima ili svojim jalovim kritikama čuvaju te sisteme isključivo zbog vlastitih privilegija. Svećenike i druge intelektualce, koji su svojim položajima za to i pozvani, poziva kao potencijalno zdravu snagu u društvu da se suoče s istinom, koja za njega nije relativna nego je apsolutna i jedinstvena za sve ljude, a ona je razum, pravda, mir i ljubav. Poziva ih da se ujedine na humanim principima i potaknu ljude da nenasilnim otporom u skladu s Isusom i Gandijem iniciraju stvaranje pravednog, mirnog i društva ljubavi. Boga, u skladu s Isusom, vidi kao Boga pravde, mira i ljubavi i Boga živih ljudi a ne Boga rata i naših lešina i duhova, kakvim su ga napravile religije da bi stjecali i čuvali privilegije kako svoje tako i vladajuće elite. Drži da je bolestan čovjek i lažan vjernik koji uzima pušku u ruku i spreman je da ubija, a uglavnom je on taj koji uz razne privilegije oružjem, silom i zločinom održava naša nepravedna društva. Zaključuje da je čovjek izrastao iz životinjskog svijeta i da on izgubljene instinkte nije nadoknadio razumom i ljubavlju, čime ih jedino može nadoknaditi i stoga ide u kaos i propast. Naša društva se ne mogu promijeniti ratovima; prolivena krv traži novu krv i tako se ratovi vječno nastavljaju. Ona se ne mogu promijeniti niti palijativnim i postepenim mjerama. Kao što biljci koja vene treba u isto vrijeme osigurati vlagu, sunce, đubrivo, zaštitu i sve druge faktore tako se i čovjek može izliječiti od egoizma, sile i zločina samo cjelovito i efikasnim i radikalnim lijekom a to je pravda, bratstvo mir i ljubav. Do toga čovjek može doći ako upotrebi humanističke spoznaje svojih najboljih sinova i samo mirnom revolucijom za koju pisac predlaže okvirne mjere. Čovjek ništa ne može napraviti praznim riječima bez obzira kako snažne one bile i stoga poziva svećenike i druge intelektualce da djeluju praktično kako nas podučavaju Isus i Marx i da stvaraju komune (kao primjer navodi tri od nekoliko tisuća formiranih komuna u svijetu) kao zdrave stanice organizma ljudske zajednice, u kojima čovjek živi bratstvo, pravdu i ljubav i koje su nukleus novog mirnog društva. On je biće čopora, izrastao je iz njega, i samo u njemu (komunama) može izliječiti svoj bolesni egoizam, rasteretiti i racionalizirati svoj život i postići razum, mir, bratstvo, pravdu i ljubav. Čovjek u svijetu je se globalizirao, postali smo po sadašnjem stilu života toliko međuovisni jedni od drugih da ni jedna nacija ne može sama opstati. On je slučajno bez ikakvih svojih zasluga zauzimao određena područja i stoga nam sva bogatstva pripadaju svima jednako. Život (Bog) s svojim životnim principima pravdom, razumom, mirom i ljubavlju je samom svojom pojavom pobijedio smrt i ništavilo i pisac poziva i nada se da će on pobijediti u jednoj naprednijom zemlji odakle će se domino efektom proširiti na cijeli svijet.