Hikjmet - riječ tradicionalne uleme u BiH

Adnan Jahić, Hikjmet - riječ tradicionalne uleme u Bosni i Hercegovini, Bošnjačka zajednica kulture Preporod, Općinsko društvo Tuzla, Tuzla 2004. Ova historiografska studija predstavlja integralnu verziju magistarske, koju je autor odbranio 16. 9. 2003. godine na postdiplomskom studiju Historija Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta u Sarajevu. U njoj je vrlo detaljno objašnjena koncepcija, sadržina, uloga i značaj lista Hikjmet u duhovnom životu Bošnjaka u periodu između dva svjetska rata. Ako znamo da je period između dva svjetska rata u bosanskohercegovačkoj historiografiji općenito najmanje istražen i proučen, te da su rijetki radovi u kojima se obrađuje takozvana duhovna sfera Bošnjaka, onda nije teško zaključiti od kolikog je značaja ova nevelika historijska studija za bolje razumijevanje do sada malo poznatih, ponekad kontroverznih duhovnih, pa i političkih strujanja među Bošnjacima u jednom prostorno-geografskom, kulturno-nacionalnom i vremenskom tjesnacu koji se zove Jgoslavija između dva svjetska rata. List Hikjmet je izlazio kontinuirano od 7. 4. 1929. do 14. 11. 1936. godine pod uredničkom palicom poznatog tuzlanskog alima Ibrahima Hakki Čokića. Iako je izlazio u Tuzli, nametnuo se i dugo vremena bio neformalni organ takozvane tradicionalne uleme u Bosni i Hercegovini, da bi u zadnjoj godini svog izlaženja to i formalno postao. U 6 poglavlja ove studije, sa povelikim spiskom izvora i literature, autor je uspio do detalja rasvijetliti i objasniti poziciju Hikjmeta u tadašnjoj bosanskohercegovačkoj duhovnoj stvarnosti, povode njegovog pokretanja, profil i ideje lista. U prvom poglavlju govori se o duhovnoj klimi među Bošnjacima Prije Hikjmeta i to od završetka Prvog svjetskog rata i nastanka nove države do izjava reisul-uleme Čauševića, decembra 1927. godine, kojim je u krugovima uleme jasno naznačen reformistički pravac u granicama temeljnih islamskih postulata. Istupi reisa Čauševića izazvat će takve potrese u najširoj bošnjačkoj javnosti da će se tok duhovne historije, ali i širih društvenih kretanja među Bošnjacima, bez ikakve sumnje nepovratno mijenjati. List Hikjmet se pojavljuje upravo u jeku tih polemika kao odgovor tradicionalne uleme na takozvane modernističke težnje vjerske i svjetovne bošnjačke inteligencije. Povodi pokretanja Hikjmeta, profil lista i njegove ideje, predmet su drugog poglavlja ove knjige. U trećem poglavlju autor se detaljno pozabavio sadržajem lista i glavnim radovima koji su objavljivani na njegovim stranicama. (Iman, Muhamed Alejhisselam, Es-sune’). U poglavlju Protiv reformaštva (četvrto poglavlje) upoznaje nas sa najvažnijim polemičkim tekstovima u listu, pri čemu ne zaobilazi ni neke literarne pokušaje, poučne priče i pjesmice, koje, kako je i sam primijetio, nemaju neku veću književno-estetsku vrijednost, već su pisane i objavljivane s ciljem da objasne generalnu poziciju lista i poziciju svih onih, koji su se suprotstavljali takozvanom modernizmu, generalno govoreći, svim promjenama u životu bosanskih muslimana koje je donosilo novo doba. Sintagma protiv reformaštva u najkraćem određuje generalnu poziciju lista kako na unutrašnjem planu, tako i prema islamskom svijetu (kritika kemalizma, pogled na mogućnost ponovnog uvođenja hilafeta, pozicija Ibn Sauda itd.). O odnosu prema islamskom svijetu govori se u petom poglavlju knjige, dok je šesto naslovljeno kao Zaključna razmatranja.