Egzil u egzil

Dvaput sam, veoma pomno, čitao ove pjesme koje su ostvaština Marinka Zekića, umrlog od raka u 48. godini. I moraju se čitati krajnje pomno. Jer njihov jezik je veoma težak. Kako i ne bi bio kad o svom boravku u paklu - da se sjetim Artura Remboa - govori jezikom tog pakla. To su zapravo bila dva pakla: opsada Sarajeva i vlastita bolest. I često bi se desilo da mi se, u stihovima koji su mi u prvom čitanju zvučali kao besmislice, u ponovljenom čitanju otvori ponorni smisao. Ne znam kako bi, da je još poživio, Zekić nastavio pisati pjesme, ali znam da u drugom dijelu ovog rukopisa ima pjesama koje nagovještavaju nove pjesničke mogućnosti. Jedna od njih je i pjesma o Ikaru u kojoj se Zekić, skupa sa svojim junakom, vinuo ponad pakla. Zato je jezik ove pjesme savršeno bistar. (Iz recenzije Marka Vešovića)