Detalji
Vibrirajuće smjene lucidnosti i izmaglice, ispreplitanja vojničke ogoljenosti, divovske nježnosti te secirajućeg intelekta, atmosfera su u kojoj Huremagić traga za unutrašnjim naprslinama koje se uspostavljaju kao pjesnikovo nastojanje da sastruže onaj nezaboravni pervizovski trulež sjećanja. Mogli bismo reći da je ovom zbirkom, što odjekuje i u samom naslovu Čekičanje vremena, Huremagić odlučio disciplinirati svoja lomljiva, varljiva i neuhvatljiva sjećanja, svojim Čekičem od pjesničkog jezika razbiti vremenski svedeno i stabilizirano te iščekičati nešto što bismo mogli nazvati Savršenim Prostorom, u kojem se kroz trenutke intenziteta razobličavaju i umnogostručavaju pjesnikova iskustva. Takav Savršen Prostor zamišljamo u opuhanim glavicama maslačka, u kojima se rađa novo sazviježđe u imploziji zatomljene požude, unutar abdominalne Savršene crne rupe, gdje će pjesnik samo gledati ispred vremena - razumjeti zašto su tišina i daljina - Dva jezika sa najljepšom melodijom.
Njegov jezik je jezik oslobođenih, tekućih misli i sjećanja, jezik Tišine koji je jezik sponavanja i koji poput rendgenskih zraka vidi u utrobu bića, kroz sve taloge i okoštale slojeve, a Huremagić ga osluškuje “u prelazima bijele u crnu”, u “uzdahu koji stanuje iza zavjese od bijelih zuba”. Stoga bismo mogli reći da se radi o “vađenju” Jezika, koji “dok ga vade/ Na razrezani grkljan/ Ima još uvijek/ Aluziju na život”, o nuždi da “razbije kamen sa svog groba” jer je taj jezik Šutnje, jezik Današnjosti za njega grob. To je uvijek svježi, vibrirajući, destabilizirajući jezik poezije, koji “ć” preliva u “č” i samo tako može da bude jer pjesnik sluti moć iskliznuća u jeziku i moć nezavršene pjesme.