Napredna pretraga kataloga

Kad bi se među svim fiktivnim detektivima svjetske književnosti provelo nadmetanje u brzini i sposobnosti njihovih malih sivih stanica, briljantnomu Belgijcu Herculeu Poirotu, junaku tridesetak krimića Agathe Christie, pripalo bi zacijelo jedno od prvih mjesta. Kako on inteligentno (raz)rješava još jedno zagonetno umorstvo, doznat će svi čitatelji krimića Božić Herculea Poirota. Jedan od najpoznatijih romana kraljice krimića vodi nas u raskošan dvorac staroga engleskog milijunaša i tiranina vlastite obitelji Simona Leeja, koji je svoje potomke razasute svijetom prizvao u svoj dom na blagdansko okupljanje uoči Božića. No bogataška obitelj Lee nije obična obitelj koja bi u atmosferi dobre volje proslavljala veliki blagdan. Umjesto radosti i dobrohotnosti, kućom se vuče tjeskoba, sumnja, ljubomora, zavist... Niz završava umorstvom, a to je trenutak u kojem na scenu stupa Poirot... Sredovječni, oniski umirovljeni policijski istražitelj iz Belgije koji za Prvoga svjetskog rata kao privatni detektiv stiže u Englesku, skockan, ufitiljenih brčića, oštrouman koliko i svjestan svoje pameti, pompozan i samouvjeren, Hercule Poirot pojavio se u već u prvom autoričinu romanu Zagonetni događaj u Stylesu objavljenom 1920. g. Dosadio joj je, nakon što se njegovom sposobnošću zaključivanja (o)koristila u tridesetak krimića, tek 1975. Te je godine objavila roman Zastor u kojem samoljubivi pametnjaković slučaj rješava iz invalidskih kolica, a na kraju romana umire. Činjenicu da se zastor spustio nad jednim od najpopularnijih književnih likova svih vremena, ugledni američki New York Times popratio je potezom koji nikad dotad a ni poslije toga nije povukao: izmišljenoj je ličnosti objavio osmrtnicu s fotografijom na naslovnici! U knjigama Agathe Christie Poirot, međutim, i danas živi jednako intenzivno kao i kad je napisan. Milijuni čitatelja diljem svijeta (njegova majka najprevođeniji je pisac engleskoga govornog područja!), još i te kako uživaju u vratolomijama njegova uma i izljevima samohvalisava karaktera. Learn More

Prvu je priču, detektivsku, objavio već u svojoj trinaestoj, nekoliko drama izvedeno mu je još za studija na Princetonu, prvi roman S ovu stranu raja, nakon početnoga odbijanja nakladnika i dviju preradbi, objelodanjen u njegovoj 24. godini odmah mu donosi slavu... Tako obećavajuće blistav bio je početak književne karijere Francisa Scotta Fitzgeralda (1896-1940), autora stotina priča, knjige eseja, filmskih scenarija i nekoliko romana, od kojih Veliki Gatsby i Blaga je noć, svrstavaju među remek-djela moderne američke književnosti. Learn More

U književnost je Françoise Sagan uletjela meteorski, iz nigdine, i već nakon prvog romana Dobar dan, tugo (1954), kao 19-godišnjakinja, postala možda i prva žena za koju se može reći da je zvijezda nacionalne pa i svjetske kulturne scene u onom smislu u kojem se ta metafora rabi u jeziku modernih medija. Na određen način potvrđuje to i jedna rečenica francuskoga predsjednika J. Chiraca u povodu njezine smrti 24. rujna ove godine, u kojoj on među ostalim kaže kako je njezinom smrću nestala eminentna figura iz francuskoga književnog života. Godine 1958. udala se za publicista Guya Schoellera, dvadeset godina starijeg od sebe, ali je taj brak trajao samo dvije godine. Rastavom je završio i njezin brak s američkim dizajnerom Bobom Westhofom, za kojeg se udala 1962. i s kojim je imala sina. Zadnjih petnaestak godina njezina života bile su vrlo traumatične, ispunjene aferama, financijskim teškoćama i borbom s bolešću. Devedesetih je bila osuđena zbog uzimanja kokaina, zatim je bila umiješana u aferu vezanu uz kasnijeg socijalističkog predsjednika Mitterranda u posredovanju oko nekog ugovora u Uzbekistanu, a 2002. bila je osuđena na zatvorsku kaznu zbog porezne prijevare. Nakon dugog bolovanja, umrla je u bolnici u Honfleuru. Learn More

Kad je svojedobno silno utjecajna gospođa de Stasl za Goetheova Werthera rekla da je to djelo koje ubije više muškaraca nego što bi ih mogla ubiti najljepša žena, sažeto je formulirala dvije stvari. Njemačka u suzama Činjenicu da je roman izazvao brojna samoubojstva (te su pojedini gradovi knjigu povukli iz prodaje, a neki su zabranili njezino štampanje), a istodobno je sugerirala i jednu od glavnih oznaka vremena u kome se djelo pojavilo: čuvstveni odnos prema svijetu, doživljavanje i spoznavanje iz dubine srca. Zanimljivo je tako da je Werthera strastveno iščitavao i Napoleon - na svom osvajačkom pohodu na Egipat! Goetheova priča o ljubavi mladog čovjeka prema prijateljevoj zaručnici i poslije ženi, s tragičnim završetkom i sva natopljena sentimentalnošću, kroz koju se provlači i protest protiv društvene diskriminacije, na različite je načine odjeknula među suvremenicima. Njemačka, a vrlo brzo i sav kulturni svijet koji je dobio prijevode, guši se u potocima suza, književnost, slikarstvo, glazbu zagušuju motivi Werthera, a široka publika oponaša Goetheove junake u svemu, pa čak i u načinu odijevanja. Muškarci tako počinju nositi u zbilji (kao Werther u romanu) modri jahaći frak s mjedenim gumbima, žutim prslukom i hlačama te visokim čizmama sa smeđim rubovima. Ta moda došla je u ono vrijeme iz Engleske, i bila je neka vrsta protesta protiv napirlitanosti i ukočenosti rokokoa. Kako je i sam Goethe nosio tu odjeću po dolasku u Weimar, počeo se tako odijevati i cijeli dvor skupa s vojvodom Karlom Augustom, koji je druge ljude znao inače nazivati Goetheovim majmunima. Žene su dakako slijedile Lottinu modnu liniju: dugačka bijela haljina s visokim strukom, kratkim rukavima i dubokim izrezom, a na njoj svijetlocrvene vrpce. Learn More

Ime Alexandre Dumas svakako je jedno od najpoznatijih i najpopularnijih među širokim čitateljstvom ne samo u Francuskoj nego i u Europi, a danas, posredstvom filmskih i televizijskih ekranizacija njihovih djela, i u cijelom svijetu. Proslavila su ga dva dramatičara i romanopisca: poznatiji i književno utjecajniji otac, autor feljtonskih pustolovno-povijesnih romana (Tri mušketira, Grof Monte Cristo i dr.), i njegov sin, kojemu je sreću donijela Dama s kamelijama. Learn More

Da se uspješno mogu u životu jednoga čovjeka spojiti naizgled nespojive profesije: karijera sveučilišnoga profesora klasičnih jezika i ona autora svjetski popularnih bestselera, pokazao je najbolje američki pisac Erich Segal (rođen 1937. g. u Brooklynu), najglasovitiji po romanu prvijencu Ljubavna priča koji je od prvog izdanja 1970. g. do danas preveden na tridesetak jezika i prodan u više od 20 milijuna primjeraka. Svjetskoj slavi knjige pridonijela je i njezina filmska inačica s Ali MacGraw i Ryanom ONealom kao mladim bračnim parom koji je uspio pobijediti socijalne predrasude ali ne i neizlječivu bolest. Taj dirljivi ljubić (koji je oborio još jedan rekord: bio je čak 41 tjedan zaredom na prvom mjestu ljestvice najprodavanijih knjiga u New York Timesu) sutra izlazi u Večernjakovoj biblioteci ljubavnih romana u prijevodu Omera Lakomice. Kako je profesor s Harvarda, Princetona, Yalea i drugih najuglednijih sveučilišta dospio u vode popularne književnosti? Što je književnoga povjesničara, teoretičara i prevoditelja starorimske i starogrčke literature nagnalo da se, pošto je napisao niz stručnih knjiga, među kojima je najcjenjenija Rimski smijeh: Plautova komedija, i preveo s latinskoga četiri Plautove komedije, upusti u borbu za čitatelje sklone posve drukčijem rukopisu? Put prema lakšoj književnosti vodio je Segala preko filma. Napisao je nekoliko scenarija, najuspješniji 1968. g. za crtani film Žuta podmornica nastao prema istoimenoj pjesmi nenadmašnih Beatlesa. I Ljubavna priča najprije je zaživjela kao scenarij, a zatim je pretvorena u roman. Planetarni uspjeh toga jednostavno ispričanog, emocijama prepunog ljubića potaknuo je Segala na proizvodnju sličnih djela. Osim nastavka Ljubavne priče naslovljenog Oliverova priča (junak prve knjige, neutješan nakon smrti supruge, u drugoj dobiva novu priliku za ljubav), zaredali su romani u istoj žanrovskoj matrici i slična čitateljskog odjeka: Muškarac, žena i dijete, Generacija, Doktori, Samo ljubav... Stari Grci i Rimljani definitivno su bačeni u zaborav! Learn More

Za spisateljsku karijeru Mickeyja Spillanea odlučujuća su, čini se, bila četiri jutra zemlje koja su se 1946. prodavala uz rijeku Hudson u državi New York. Njemu i njegovoj prvoj ženi, s kojom se vjenčao godinu dana prije, to se imanje silno dopalo, ali je trebalo platiti tisuću dolara, koje oni nisu imali. Spillanea su nakon završetka II. svjetskog rata, u kojem je služio kao pilot lovca i instruktor letenja, odbili primiti u aktivnu službu, te je jedva preživljavao proizvodeći i prodajući s dvojicom kompanjona stripove u New Yorku. Rekao im je da će napisati roman i zaraditi tih tisuću dolara. Za tri je tjedna roman završio i predao ga izdavaču, a ovaj mu je platio upravo svotu koja mu je trebala. Tako je Spillane kupio imanje na kojem je poslije sagradio veliku kuću, a izdavač je nanjušio i ostvario golem posao. Jer taj Spillaneov prvijenac I, the Jury (kod nas preveden kao Ja, porota) prodan je do 1953. godine u 1,6 milijuna primjeraka. Do te je godine tržište progutalo još 24 milijuna primjeraka romana koje je u međuvremenu pisao kao na tekućoj vrpci. Brojni su Spillaneovi romani, naročito oni s detektivom Mikeom Hammerom kao glavnim likom, ekranizirani. Tako je njegov prvijenac I, the Jury snimljen čak dvaput (1953. i 1982; u drugoj verziji Hammera glumi Armand Assante). Learn More

Popularni američki pisac špijunskih i političkih trilera Robert Ludlum (1927–2001) zacijelo je u svom književničkom poslu ostvario američki san, a možda je mrvicu i premašio plan: njegovih je dvadesetak romana prodano u oko 290 milijuna primjeraka u Americi i svijetu. Pritom su svi do jednoga bili na listi bestselera New York Timesa, što nije uspjelo ni jednom piscu prije njega. Najveća bizarnost u svemu tome jest činjenica da se taj autor prvom knjigom javio kao 44-godišnjak; eto odličnog materijala nekom drugom književniku za romančić iz života uspješnog pisca! Ludlum je rođen u New Yorku, a odrastao je u New Jerseyju. Rano je, u sedmoj godini, ostao bez oca. Već kao 16-godišnjak glumio je u jednoj komediji na Broadwayu, ali nije bio bez ikakva glumačkog iskustva: nastupao je prethodno u školskim kazališnim predstavama. Za Drugog svjetskog rata javio se bio u kanadsko ratno zrakoplovstvo, a poslije tog neuspjelog pokušaja služio je 1945-47. u američkom mornaričkom pješaštvu. Potom je studirao na Sveučilištu Wesleyan, a 1951. oženio se glumicom Mary Ryducha, s kojom je imao troje djece. Pedesetih godina prošlog stoljeća radio je kao kazališni i televizijski glumac, nastupivši u više od dvjesta TV drama. Godine 1957. postaje producent te ostvaruje oko trista kazališnih produkcija u New Yorku i drugim gradovima. Svoj prvi roman Scarlattijevo nasljedstvo objavljuje 1971. godine, eufemistički rečeno u zreloj životnoj dobi. Predugo sam bio samozatajan pisac, rekao je s tim u vezi jednom zgodom. Kako je roman postigao velik uspjeh, autor se osmjelio – uslijedili su Ostermanov vikend, Matlocov dokument, Matareški krug... Njegova bibliografija zapravo još nije definitivna, jer su nakon dvadeset i jednog romana za života, i posmrtno tiskani neki njegovi rukopisi. Ludlum je objavljivao i pod pseudonimima Jonathan Ryder i Michael Shepherd. Umro je od srčanog udara 12. marta 2001. godine u Naplesu na Floridi. Learn More

Ako mu kritičari možda i ne bi jednoglasno dodijelili titulu najboljeg filmskog redatelja svih vremena, zacijelo bi se jednodušno izjasnili kako je posrijedi najkarizmatičniji od svih koji su ikad stali iza filmske kamere da bi stvorili čarobnu iluziju pokretnih slika. Naravno, riječ je o Alfredu Hitchcocku (1899-1980), nenadmašnom majstoru filmske napetosti i jeze. No, veliki Hitch nije bio samo sjajan filmaš, autor kojemu je uspjelo ostvariti remek-djela filmske umjetnosti kakva su Nazovi M radi umorstva, Nepoznati iz Nord-ekspresa, Prozor u dvorište, Vrtoglavica, Sjever sjeverozapad, Psiho, Ptice (a sve onako usput, trudeći se, kako je sam uvijek isticao, tek zabaviti gledatelje!). U još moćnijem, televizijskom mediju puno je desetljeće, od 1955. do 1965. godine, bio neprijeporni vladar zahvaljujući dvjema kriminalističkim serijama, najprije polusatnih, a poslije jednosatnih epizoda (Alfred Hitchcock vam predstavlja i Sat s Alfredom Hitchcockom). U Hitchcockovu odabiru (a neke i u njegovoj režiji) te su krimi minijature osvajale publiku diljem svijeta. Ni tu, međutim, nije bio kraj Hitchcockovoj medijskoj svestranosti: u njegovu izboru pojavilo se i nekoliko svezaka antologijskih kriminalističkih priča poznatih suvremenih autora toga žanra. Sutra kao treća kriminalistička knjiga u drugom kolu Večernjakove biblioteke izlazi upravo takav Hitckcockov odabir. Naslovljena hičkokovski Priče za nesanicu, treća naša knjiga iz ovoga kola donosi deset malih remek-djela pripovjedačkoga umijeća Hitchcocku srodnih duša: Jacka Ritchieja, Garyja Brandnera, Harolda Q. Masura, Johna D. MacDonalda, Brycea Waltona, Michaela Gilberta, Billa Pronzinija i Jacquesa Futrellea. Hoće li pakleni stroj iz prve priče eksplodirati u gradonačelnikovu uredu? Tko su kojoti iz druge? Je li ugledni federalni sudac iz treće ubijen ili si je sam oduzeo život? Tko je u četvrtoj zarinuo mač u tijelo poznatoga znanstvenika? Zašto je neustrašivi lovac u afričkoj savani iz pete priče dobio nadimak čovjek koji ismijava lavove? Kako se obogatio naizgled skromni javni bilježnik u šestoj? Je li tri kućanice u jednom popodnevu u San Franciscu doista ubio čovjek koji policiji upravo to tvrdi u sedmoj priči? Tko odaje poslovne tajne poznatog bankara iz osme? Kakve se čarobne moći kriju u dvolitarskoj boci šampanjca, junaku devete? Tko je automobilom naletio na dr. Butlera iz desete priče? Uznemirujuće, zabavne, domišljate, duhovite to su epiteti što se mogu vezati uza svaku uvrštenu priču. Zaspati dok ih čitate, jamačno nećete, jer sve se doimaju kao da su se njihovi autori pridržavali često citirane Hitchcockove misli: Krimić je stvarni život iz kojega su izostavljeni dosadni dijelovi. Learn More