Brdo

Brdo je izrazito virilan roman, pomalo čak neobjašnjivo s obzirom na nonšalantnu, prigušenu mušku energiju glavnog protagonista, a svakako je to zbog formalnih razloga, naime činjenice da je ovome tekstu tako reći uskraćen ženski lik, barem nosiva feminina figura. Dok su u nastupnom romanu Ivice Prtenjače ženski karakteri ponešto stereotipno uobličeni, ovdje ih gotovo nema - tek jedna eliptična epizoda nerealizirane ljubavi, statičan kadar lijepe ženske prikaze iz prošlosti u sjeni odškrinutih škura. Prtenjačini muški likovi smiraj i katarzično ispunjenje nalaze na nesvakidašnjim, čak kontroverznim mjestima: u postelji 17-godišnjakinje u pidžami na vjeverice (Dobro je, lijepo je), ili u pustinjaštvu, na betonu napuštene stražarnice njegujući umirućeg magarca (Brdo). Roman Dobro je, lijepo je umješno ekvilibrira između melankolije i prštave vitalnosti, blage tragike i fine komike, pa će ga čitatelj doživjeti onako kako se sam u tome trenutku osjeća. Tekstura te proze podatna je, oštrina slike i timbar koji će naposljetku prevladati ovise o izvantekstualnom ozračju, prelamanju svjetla u recipijentovu oku, o rakursu. Osam godina od romanesknog prvijenca Brdo je nešto sasvim drugo. Divan i nježan, duhovan i duhovit tekst s kojim doduše valja biti na oprezu: nećete ga moći kontrolirati, otet će vam se, a onda vas ščepati za vrat.