Tišine korajske

Tišine korajske je suptilno eksplicirana proza, u čijoj osnovi leži sjećanje na 1992. godinu i agresiju nad bošnjačkim stanovništvom u naselju Koraj i okolici. Adnan Sijarić integracijom dokumentiranih svjedočanstava te meditativnih poetizama i prozaizama, upućuje, tumači, pothranjuje i osvještava minula događanja, neposredno uranjajući u vrijeme zajedničke korajske boli i nadanja. Sam naslov asocira na sakralni nijemi prostor, fenomen obesmišljenoga svijeta, samotnu čaršijsku prazninu, sivilo izlomljene stvarnosti, sudbinu izgubljenih iluzija, muk pustoši, uzaludnost traženja sreće, inventar mrtvih i što bi se na kraju svelo na nemogućnost odupiranja destrukciji... To je tišina koja cvili mahalom, a nigdje ljudi nema, ni glasova! Sijarić nas vodi u svijet tišine koja vrišti, u čijem obilju se oglašavaju fazani, laju lisice i gore vatre. Tamo gdje se crv gosti krupnim plodovima jabuke, a šljive su crvene zato jer su zelene i zato jer treba biti strpljiv i vrijedan da bi bile plave, jer tek onda hrskaju pod zubima. Sijarić umije da sluša i da u rečenicu upakuje istinu koju niko ne bi čuo ni na ovakav način zapisao da njega nije. Jer ta korajska tišina ne bi imala ovako bogat izraz koji je čini univerzalnom i svačijom da nije Adnana Sijarića da to odšuti i zapiše u plava predvečerja, ruku punih hljeba i vode. Sijarićevo pisanje karakterišu raskošni opisi, produhovljena pjesnička rečenica, izvrsni dijalozi i priča koja nikad nije tu samo zbog pričanja, nego ima duboke razloge i smislene tokove. Tekst priče miriše na Koraj, na krug života i nesreće, na potrebu da se ispriča. Pisac plete i veze tešku priču, a likovi nadolaze i upotpunjavaju vez. Ovakvu priču nikako ne bi mogao napisati neko ko nije duboko vezan za kraj i ljude, njihove sreće i nesreće, onaj koji osjeća kad preko nečijeg lica prijeđe sjena i kad vjetar promijeni smjer, onaj koji ih poznaje kad šute i kad govore, onaj čije pero svijetli u mraku, onaj koji zna da je riba starija od čovjeka milion godina. - (Izvod iz recenzija Medihe Džambegović i Meše Đedovića)