Alabina

Malo je neobično čitati poetske zapise autora na kojeg si svikao kroz prozu. Kao da se nanova upoznajete, jer ništa što je do sada rečeno ne liči na ono što je u Alabini rečeno, a opet je isti rukopis i ista ruka, ali je kaplja kiše na prozoru bila drugačija. ... ponekad u trenu ostariš hiljadu godina, više se ne plašiš mraka, godine vrište a rijeka teče uz brdo, ptice se odavno ne gnijezde pod ovim krovom, a to dijete se i dalje s vatrom igra, pa ti vidi gdje će ga to odvesti... sirotinja se odomaćila na svakom pragu, kiše stalno padaju, dok biramo riječi kojih se nećemo stidjeti, mada se previše tuge nakupilo u nama... Gorko je to, natopljeno iskustvom i teškim godinama, lošim ljudima, minulim sjećanjima... Cinično... ruku podignutih na predaju. Gotovo je, ne vrijedi se više opirati. Pisano iz jedine moguće perspaktive poraženog, razočaranog, onoga čije godine nisu jedini teret koji nosi. Sijarić je Alabinu iskapao iz svoje suštine, pokazujući da se pjesnik u njemu buni, vrišti, zove u pomoć, traži da bude, a sa ovom knjigom i jeste. Tek u poeziji, goloj i nezaštićenoj, pisac iskapa dušu u riječi i ponudi ih na čitanje ne očekujući ništa zauzvrat. Otvori se kako nikad nikome nije, obračuna se sa sobom i sa drugima, jer poezija je iskrena i ne zna drugačije. Alabina je nastajala godinama i autor je imao svoje razloge da je tek sada ponudi na čitanje. Neka joj je, ko papirnim čamcima koje smo puštali u djetinjstvu niz pričljive potočiće sretan put u ova varljiva vremena. Ona zna gdje ide, ali nikako ne može biti sigurna gdje će stići. Preporučujem je na čitanje i želim dobrodošlicu... Mehmed Đedović