Antička i novovjekovna epistemologija

Epistemologija je područje filozofije koje se bavi problemima znanja. U knjizi je epistemologija, međutim, shvaćena u širem smislu od onog u kojem se epistemologija razumijeva kao puka teorija znanja. Takva epistemologija u užem smislu bavi se ‘velikim’ epistemološkim pitanjima o tome što je znanje i koji su uvjeti znanja, opravdanja i istine. Međutim, u širem smislu epistemologija obuhvaća i pitanja izvora spoznaje, mehanizama stjecanja znanja i sva ostala pitanja koja se tiču fenomena spoznavanja i posjedovanja znanja. U nastojanju da pokažemo kako su se epistemološki problemi artikulirali i kako su se razvijale najznačajnije teorije u odgovarajućim intelektualnim kontekstima, usredotočile smo se na antičku i novovjekovnu filozofiju koje zasigurno predstavljaju samu srž filozofske klasike. U antologiji su obuhvaćena ključna stajališta najistaknutijih predstavnika antičke i novovjekovne misli o problemima spoznavanja i znanja među kojima su Platon, Aristotel, stoici, epikurovci, skeptici, René Descartes, John Locke, G. W. Leibniz, George Berkeley, David Hume, Thomas Hobbes, Immanuel Kant i G. W. F. Hegel. Ova antologija ima cilj popuniti veliku prazninu u studiju filozofije koja je posljedica svojevrsne predrasude da je epistemologija ponajprije tema suvremene filozofije. Zbog toga su izgubljeni iz vida veliki epistemološki problemi koje su postavili klasični filozofi, a koji su suvremene filozofe motivirali na istraživanja. To su pitanja poput, primjerice, ovih: Mogu li dokazati da vanjski svijet postoji? Kako znam da su predmeti koje vidimo upravo takvi kakve vidimo? Je li moguće razlikovati slučaj ispravnog opažanja od iluzije, halucinacije ili sna? Rađamo li se s nekim urođenim znanjem? Smijemo li se osloniti na druge ljude i povjerovati onome što nam govore? Moramo li znati (logička) pravila prema kojima zaključujemo da bismo mogli reći da znamo ono što smo zaključili? Ometaju li emocije formiranje ispravnih vjerovanja o svijetu i drugima? I mnoga druga.