Dnevnik jednog nomada

Tekst ulančan u petnaest poglavlja emocionalni je ringišpil, čitatelju razvlači lice u smajl, steže grlo, muti oko pa opet baca u smijeh i tako ukrug, kako se uostalom namotava i autorov život u tih pet godina koje bilježi, isprva spontano dnevnički, a onda po sjećanju, memoarski. Dnevnik istodobno vibrira vedrinom i tjeskobom, katarzičan je, ponegdje možda skandalizirajući, vrlo informativan, na koncu i poučan, iako mu ništa od navedenog, vjerujem, nije bila namjera. Nemaju te putopisno-čitateljske bilješke baš nikakvih pretenzija osim biti čisti koncentrat života, vjerodostojan otisak bivanja jednog šarmantnog i dobronamjernog enfant terriblea. Vanja Kulaš Bekim Sejranović je najubjedljiviji u onim tačkama književnog izraza kada treba predočiti vlastito nezadovoljstvo sobom i svijetom, ali i sopstveno ushićenje rijetkim, a snažnim podvizima duha i primjerima ljepote življenja uprkos svemu i s najčešće maglovitim razlozima za neodustajanja od ovozemaljskog kuluka. Dnevnik jednog nomada će najviše prijati onima detaljno upućenima u njegov dosadašnji opus, ali može da bude i dobra kota za novopristigle čitaoce i njihovo upoznavanje sa Sejranovićevim stilom i svjetonazorom. Zoran Janković Iskustvo ga je naučilo da i dobro i loše imaju početak i kraj, da jedino ima smisla uživati kad ti je dobro, stisnuti zube kad ti je teško. Ono mu je donijelo i spoznaju o sjećanju kao našem jedinom imetku i poveo nas je na putovanje kroz još jednu nomadsku avanturu, omeđenu rastancima, odlascima, dolascima, krajevima jedne i počecima novih ljubavi, roditeljskom brigom i potrebom da se privremeno usidri. Bekim Sejranović vjeruje, kao i Kiš, da je jedini piščev zadatak da piše istinito, i uvodi nas bez zadrške u vlastiti svijet s Dnevnikom jednog nomada te zaokružuje opus koji ga čini jednim od najboljih južnoslavenskih pisaca.” Kristina Ljevak