Kuda sestro

Zbirka pjesama Kuda sestro Damira Avdića natjerat će onoga tko ga još nije slušao da posegne za njegovom glazbom, a onoga tko ga je slušao da posegne za ovom knjigom. Naime, ova zbirka je nastala po načelu sve na jednom mjestu + bonus, u njoj su prikupljene sve Avdićeve samostalno na tri CD-a snimljene pjesme + nekoliko novih. Zbirka, naravno, nije zbrka, pjesme su pažljivo poredane i ciklizirane, pa tako otkrivaju Damira Avdića kao pjesnika u prvom redu, kao pjesnika jasnih, gotovo opsesivnih okupacija i briljantno-bolnih opservacija. Ciklusi zbirke se otvaraju pjesmom u ja-formi, a tematski se uglavnom bave, koliko god to patetično zazvučalo, s dva pojma, koja uvijek valja čitati u njihovim množinama: slobodom i ljubavi. I nije slučajno ako je nekome pao na pamet Ivo Lola Ribar. Velik je autor onaj koji može o najopjevanijem, kao što su slobode i ljubavi, pjevati svježe, kojemu je svaki stih rana, a ne ožiljak. Damir Avdić je takav autor. I još i zarazan i ljekovit. Tajna te krvave svježine je vjerojatno u punkoidno-avangardističkom tonu njegove poezije. Tu se pljuje i psuje (Kada kažem / jebo mater / ja ne psujem / ja samo tako pričam), jer malo što je drugo preostalo nemoćnima, samo krik i psovka. Nije pjesniku strano ni ispaljivanje parola, ni estetika ružnog i šokantnog, ni ironija, ni definitivan pokušaj raskida s tradicijom, premda se baš na intenzitetu odnosa s tradicijom jasno vidi koliko se teško obračunati s tim bremenom i što nam je sve učinila ta tradicija, i ta povijest što je istisnula suvislu budućnost. Damir Avdić je pučki tribun od 100.000 watta, hrapavi glas stranke onih bez glasa i bez snage, stranke bijesnih, poniženih, uvrijeđenih i izigranih. On je rupa u zvučnom zidu i u sistemu. Kroz tu rupu Avdićeva poezija i glazba udaraju izravno, skidaju odijelo i udaraju u tijelo.