Ratni dnevnik

Bilo je strašno živjeti u ratu. Svatko od nas je, po prestanku rata, potisnuo, onako kako je znao, daleko i duboko strašna iskustva koja su mu tih teških dana bili pratioci. Svom snagom rat mi se vratio u sjećanje, dok sam čitala Ratni dnevnik Ruže Tomić, bilježen sustavno, bez uljepšavanja ali i bez uveličavanja. Iz pozicije običnoga čovjeka, kojemu ništa nije bilo jasno 14. 5. 1992. Godine Ruža Tomić počinje brižljivo, umjesto svih nas, bilježiti hroniku patnje, stradanja, boli, beznađa. Svatko će moći, čitajući ovaj dnevnik, oživjeti vlastita sjećanja na tragične događaje, koji su, krećući se gradacijski, ispitivali granice naše izdržljivosti, samokontrole, ljudskosti. Višestruka je uloga koju je autorica imala u ovom dnevniku ona je pedantni zapisivač i analitičar, ali i majka koja pati zbog zla, kroz koje nezasluženo prolaze njeni dobri sinovi, supruga koja hrabri svoga muža u traumatičnim situacijama na poslu i u okruženju, susjeda koja nesebično pomaže drugima i onda kad je i njoj samoj pomoć potrebna, pedagog koji ne napušta svoje učenike dok svladavaju najtežu od svih zadaća -preživjeti. Gotovo naturalistički opisi teškog rada u polju, na koji bez pogovora, gotovo s radošću, pristaju svi članovi ove obitelji, kao da odgovaraju na pitanje: Kako je bilo moguće proživjeti sve ovo, a ostati normalan? A odgovor je jednostavan - iznad blata, gladi, krvi, suza, bolesti i bijede bila je ljubav - čista, jednostavna ljubav kojom je ova obitelj sačuvala dostojanstvo i sebe samu, ljubav koja je mnogima od nas sačuvala razum i nas same od svega što nas je ponižavalo i prijetilo pretvoriti nas u neljude. Nije samo dokumentarnost vrijednost ovog dnevnika. Upravo ljubav i vjera u dobro i pobjedu dobra su najveće vrijednosti zbog kojih ovaj Ratni dnevnik svakako treba pročitati.