Istorijski

Najnoviji roman Tarika Alija bogata je i raskošna hronika čija se radnja odvija u dvanaestom vijeku, u Kairu, Damasku i Jerusalim. Knjiga o saladinu predstavlja izmišljene memoare Saladina, Kurda koji je oslobodio Jerusalim od krstaša, koji svoja sjećanja u pero kazuje Jevrejinu Ibn Jakubu, ličnom pisaru. Saladin dopušta Ibn Jakubu da razgovara sa njegovom ženom i slugama kako bi umemoarima mogao da prikaže cjelovit sultanov portret. Slijedi čitav niz međusobno povezanih priča, pripovjesti prepunih topline, sočnog humora i strasti, u kojima se ideali sudaraju sa stvarnošću, a želje brkaju sa snovima. U središtu radnje nalazi se dirljiva ljubavna priča između sultanove najdraže žene Džamile i prelijepe Halime, koja je kasnije dospjela u harem. Roman opisuje uspon Saladina do sultana Egipta i Sirije i prati njegove pripreme da, u savezu sa podanicima hrišćanima i Jevrejima, povrati Jerusalim od krstaša. INTERVJU Vijesti 09.03.06 Religija ne smije biti pokriće za pljačku Tarik Ali Ali Tarik “Knjiga o Saladinu”, roman Tarika Alija drugi je naslov iz “Islamskog kvinteta” i prethodi mu roman “U sjenci nara”. To je bogata i raskošna hronika čija se radnja odvija u XII vijeku, u Kairu, Damasku i Jerusalimu. “Knjiga o Saladinu” predstavlja izmišljene memoare Saladina, Kurda koji je oslobodio Jerusalim od krstaša, koji svoja sjećanja u pero kazuje Jevrejinu Ibn Jakubu, ličnom pisaru. Saladin dopušta Ibn Jakubu da razgovara sa njegovom ženom i slugama kako bi u memoarima mogao da prikaže cjelovit sultanov portret. Roman opisuje uspon Saladina do sultana Egipta i Sirije i prati njegove pripreme da, u savezu sa podanicima hrišćanima i Jevrejima, povrati Jerusalim od krstaša. “Knjigu o Saladinu” objavila je “Laguna” u prevodu Dijane Radinović. Tarik Ali živi u Londonu odakle je i govorio za “Vijesti”. “Knjiga o Saladinu” je Vaša druga knjiga iz kvinteta istorijskih romana o islamu... - Da. Četiri knjige su već objavljene. Poslije “Knjige o Saladinu” slijedi “Kamena žena” i “Sultan iz Palerma”. Završni roman, koji se dešava u današnje vrijeme, tek treba da dođe. Zbog čega ste izabrali žanr fikcionalnog memoara da ispričate priču o Saladinu? - Zato što je to za mene bio jedini način. Postoji vrlo malo stvarnih informacija o ženama u zvaničnoj istoriji. Jedini način da rekonstruišem njihove živote bio je kroz fikciju. U “Knjizi o Saladinu”, na primjer žene igraju značajnu ulogu. One raspravljaju sa muškarcima, vode ljubav jedne sa drugima, one vode intrige, one čitaju knjige, recituju poeziju. Književno djelo je bilo jedini način da ih tu pronađem. Zašto je glavni lik Saladin, ili Salah-al-Din (kurdski oslobodilac Jerusalima) bio toliko značajan za Vas da mu posvetite knjigu? - Iz razloga što je on bio vođa ujedinjenih Arapa protih varvarskih krstaša i što je oslobodio Jerusalim, ali ne samo za islam. On ga je jasno otvorio za sve i crkve nijesu bile oskrnavljene. Grad je bio obezbijedio pomoć za ponovnu izgradnju sinagoga. To je priča za naše vrijeme. Želio bih da Izraelci m ogu da slijede Saladinov primjer. Ovo je istinita istorijska priča. Kako ste tako uvjerljivo dočarali to doba, svakodnevni život, likove i događaje? - Slijedeći imaginaciju, izgubio sam se u tom periodu. Da. Naravno, pročitao sam dosta knjiga koje se tiču tog perioda, posjetio sam gradove u tom regionu (izuzev Izraela). Ali, konačno, kada pišete književno djelo, ono što pišete izlazi iz vašeg najdubljeg bića. Kombinacija istorije i imaginacije može ponekad veoma dobro da uspije. Jedno od pitanja iz “Knjige o Saladinu” je i svrha ratova. Zašto? - To je očevidno. Zaostali Zapad je brzo poslao vojske da krenu na Istok kako bi opljačkali i uništili region. Oni su morali biti istjerani, i tako je bilo. “Knjiga o Saladinu” govori o suočavanju islamske i hrišćanske civilizacije. Gdje je, po Vašem mišljenju, korijen ovih nerazumijevanja? - U ponovnom osvajanju Španije i Sicilije (od strane hrišćana) i pokušaju poraza islamske vojske na arapskom istoku. Nalazite li sličnost između Saladinovog i našeg vremena? U “Knjizi o Saladinu” javlja se eho modernog vremena... - Da, postoji sada puno odjeka. Palestina je okupirana. Irak je okupiran. Ljudi pružaju otpor, ali avaj, nema više Saladina! Koliko je danas jak uticaj religije i koji je njen značaj u modernom dobu? - Sa degeneracijom i kolapsom komunizma veliki vakuum se otvorio u svijetu i on se ne može ispuniti neo-liberalnim idejama i novcem. Vidi se da svuda u svijetu raste religioznost, naročito u SAD, gdje su hrišćanska prava veoma dominantna unutar Republikanske partije. U Britaniji danas ratnohuškački premijer iznosi mišljenje da je Bog jedini njegov sudija u Iraku. Uvijek ste bili revolucionar. Da li vjerujete u moć Dobra i Zla i kako promijeniti ovaj svijet? - Uopšte nijesam religiozan tako da ne vjerujem u termine Dobro i Zlo. Ostao sam socijalista i ono što se danas dešava u Latinskoj Americi, u Venecueli i Boliviji, nudi nadu. Religija ne može dati odgovor za pljačku kapitala i carstva.< br> Protivnik rata Pisac, novinar i sineasta, urednik časopisa “New Left Review” Tarik Ali, rođen je u pakistanskom gradu Lahore 1943. godine. U to doba grad je bio pod britanskom upravom u sastavu Indije, a tek 1947. će postati dio Pakistana. Alijevi opozicioni stavovi prema pakistanskoj diktaturi doprinijeli su da tokom 60-ih godina pronađe stalni egzil u Velikoj Britaniji. Na oksfordskom Univerzitetu je završio studije politike, filozofije, ekonomije i u vrijeme studija istakao se kao oštar protivnik rata u Vijetnamu. Danas je Ali jedan od najznačajnijih lijevo orijentisanih intelektualaca današnjice, dugogodišnji politički aktivista, koga kada je riječ o radikalnim pogledima na bliskoistočne i centralnoazijske krize, često pominju uz Noama Čomskog i pokojnog Edvarda Saida. Vujica OGNJENOVIĆ Learn More

Julije Cezar mora da pređe put prepun opasnosti ako želi da preživi posljednje dane republike koja je na izdisaju. Sve što voli, i svi koje voli, naći će se pred vatrenim iskušenjima. Istinski epska priča, dio proslavljenog serijala Imperator, gde se na nevjerovatan način prepliću istorija i avantura, hrabrost i ambicija, prijateljstvo i rivalstvo. Očaravajuće. Riječi poput briljantan, raskošan i neodoljiv nisu dovoljne da opišu način na koji Igulden stvara priču o jednom od najvećih imena u istoriji civilizacije. Los Angeles Times Briljantna priča – volio bih da sam je ja napisao. Roman prepun živopisnih ličnosti i zadivljujuće akcije koja teče nesmanjenim intenzitetom. Zaista izvanredno štivo. Bernard Kornvel Raskošno oživljeno vrijeme velikih događaja i brutalnosti od koje zastaje dah. Guardian Igulden je veliki pripovjedač. USA Today Learn More

Početkom trinaestog vijeka u Bagdad, tada naučnu i umjetničku prijestonicu svijeta, stiže Beremiz Samir, persijski ovčar, obdaren jedinstvenim umijećem brojanja i računanja. U 34 poglavlja nižu se njegove uzbudljive pustolovine. Svaka od njih donosi novu i sve složeniju zagonetku, a Beremiz ih rešava zadivljujuće lako i elegantno, stičući poštovanje i ugled. Knjiga Čovijek koji je brojao prevedena je na preko 30 jezika, a samo u Brazilu, na portugalskom izvorniku, imala je do sada neverovatnih 65 izdanja. Learn More

Čudesno... epsko... to su likovi do kojih nam je zaista stalo. - People Početak nove trilogije autorke Prvog čovjeka Rima Mekalou je sjajna... njeni likovi su prepuni života. - New York Times Book Review U čitavom zapadnom svijetu, velika kraljevstva i moćni despoti leže srušeni, pod čizmama rimskih legija. Ipak, u tom dobu veličanstvenih trijumfa i varvarske okrutnosti, opstanku i stabilnosti moćne republike prijete unutrašnji nemiri. A ostareli, bolesni Gaj Marije, slavni osvajač Numidije i Germanije, žudi za ostvarenjem jednog davnog proročanstva, za onim što nijednom čovjeku prije njega nije pošlo za rukom: za sedmim izborom za rimskog konzula. To je cilj do koga se može doći samo krvlju i izdajstvom, i Marije mora da se nosi s novim naraštajem ubica, političara željnih moći i senatskih spletkaroša - što ga dovodi u sukob sa ambicioznim, nesrećnim Lucijem Kornelijem Sulom, nekada svojim najvjernijim pratiocem, a sada najopasnijim takmacem. Za to vrijeme, na obalama Crnog mora rađa se nova sila, na čijem prijestolu sjedi neustrašiv, blistav i svirep vladar, kralj Mitridat, čovjek sa kakvim se Rimljani još nisu hvatali u koštac... Learn More

Meri Bolen privlači pažnju Henrija VIII kada dolazi na dvor kao četrnaestogodišnja djevojka. Zasljepljena je zlatnim princem, ali njena radost prestaje kada otkrije da je Henri pion u dinastičkim zavjerama. Kada zanimanje kapricioznog kralja izblijedi, Meri dobija naređenje da svoje znanje o načinima da se on zadovolji prenese drugarici i suparnici: svojoj sestri Ani. Ana uskoro postaje neodoljiva Henriju i Meri može samo da posmatra sestrin uspon. Ana ne prijeza ni od čega da ostvari svoje ambicije. Od tog trenutka Meri neće biti ništa drugo do ona druga Bolenova kći. Ali van dvora postoji čovjek koji se usuđuje da izazove moć njene porodice i ponudi Meri slobodan i strastan život. Samo kada bi ona imala snage da pobjegne, prije nego što neprijatelji napadnu Bolenove kćeri... Learn More

U davnoj prošlosti španskom kralju se prohtjelo nešto neobično, što je izazvalo veliku gužvu na dvoru i duge i oštre rasprave među sveštenstvom, moralistima, inkvizitorima i dvorjanima: poželeo je da svoju suprugu, kraljicu,vidi nagu. Budući nečuvena, ta želja postaje predmet rasprava među kraljevim podanicima i među narodom. U potrazi za izlazom iz zaista zamršene situacije Gonsalo Torente Baljester na vispren i ironičan način izvodi na scenu kraljevskog namjesnika, jednog portugalskog jezuitu, čuvenu kurtizanu i časnu majku starješinu manastira, i uvodi ih u bezbrojne peripetije. Torente Baljester majstorski drži sve konce ove intrige i daje nam upečatljivu sliku drevne Španije i kraljevskog dvora, prožetu elementima zabavnog, pikarskog i filozofskog. Learn More

London, 1849. Prijestonica živi u strahu. Vlada kolera, a niko ne zna šta joj je uzrok niti koliko dugo će epidemija trajati. Ser Čarls Kuper, istaknuti poslanik i poslovni čovjek, smatra da je London previše opasan za njegovu mlađu kćer, neobično lijepu ali nespokojnu Harijet, pa je šalje na selo - bez njene voljene sestre Meri. Rašolm je svijetovima udaljen od Londona, pun neobičnih veza: tu je rođak Edvard sa svojim uzbudljivim planovima o novom životu na Novom Zelandu, tetka Lukrecija, zavisnik o popodnevnom vinu i laudanumu, ali i zastrašujuća ledi Kingdom i njena dva poželjna nedostižna sina. Međutim, Rašolm nudi tek privremeni predah Harijet, koja žudi da se vrati svojoj sestri. Kada se Harijet najzad vrati kući, London postaje opasniji po nju nego ikada prije. Ugroženi su joj zdravlje, sloboda - pa čak i zdrav razum. Mora da bježi. Može li mlada, bespomoćna djevojka da promijeni svoj život? Može li i ona da se ukrca na brod? Shvata li uopšte da će je, ukoliko to učini, više osoba goniti doslovce do nakraj svijeta? Izvrsno...u potpunosti oživljava jedno davno prošlo vrijeme - New Zeland Herald Veoma potresna priča, naprosto odiše viktorijanskom atmosferom - Woman and Home Majstorski izvedeno - Miror Learn More

Knjiga godine po izboru časopisa Sunday Expres. Robert Merivel napušta studije medicine i odlazi na živopisni dvor kralja Čarlsa II gdje, obasut neočekivanom milošću, postaje formalni mladoženja najmlađe kraljeve ljubavnice. Ali, Zaljubivši se u nju, Merivel je prekršio pravila, zbog čega će biti prognan iz svog novootkrivenog raja. Primoran da radi u kvekerskoj duševnoj bolnici, moraće da podnese sve užase gubitka kraljeve naklonosti, prije nego što doživi duhovnu i duševnu restauraciju. “Rouz Tremejn je vratila istorijski roman na početno mesto koje mu s pravom pripada... Ona je majstor prefinjene slikarske tahnike... ali njen najveći uspjeh je analiza ciničnog, kompleksnog, uvrnutog lika Čarlsa II... Ništa manje nego savršeno.” The New York Times Book Review “Najbolja tvorevina Tremejnove do sada…istinski književni i psihološki trijumf...” New Statesmen & Society “Duhovit i potresan, prefinjen i raskalašan i duboko povezan sa sadašnjošću, veličanstven portret tog komplikovanog stvorenja,čovjeka. Čita se sa uživanjem.” The Listener “Njen najbolji roman, veoma impresivna razrada forme istorijskog romana.” The Sunday Times Books of the Year Learn More

Uzbudljivom naracijom Sijerino djelo otkriva gdje bi mogli biti pravi izvori Leonardove inspiracije za najčuvenije sakralno djelo hrišćanstva. Januar 1497. Fra Agustin Lejre, dominikanski inkvizitor, stručnjak za tumačenje šifrovanih poruka, poslat je po hitnom postupku u Milano. Tamo treba da nadgleda završne radove maestra Leonarda da Vinčija na fresci na kojoj je prikazao Hrista i apostole na posljednjoj večeri. Razlog za to je niz anonimnih pisama prispjelih u vatikansku palatu pape Aleksandra VI, u kojima se Da Vinči optužuje ne samo da je dvanaestoricu naslikao bez obaveznih oreola svetosti, već i da je samog sebe na toj svetoj slici prikazao leđa okrenutih Hristu. Zašto je to učinio? Da li je Leonardo da Vinči možda bio jeretik? Leonardova Večera obiluje zbunjujućim nedostacima: ne prikazuje Sveti gral, niti Hrista kako obavlja svetu tajnu pričešća. Likovi učenika u stvari su portreti čuvenih jeretika onoga doba, a djelo skriva uznemirujuću tajnu poruku. Kada budete pročitali ovaj roman, uvjerava Havijer Sijera, nikada više Da Vinčijevu fresku nećete gledati istim očima. ODLOMAK Te večeri nisam jeo. Nisam mogao. Ostali monasi, manje obazrivi od ovog poniznog božjeg sluge, potrčali su da napune stomake u obližnju prostoriju u kojoj je bila poslužena večera, gosteći se hranom preostalom od obeda što ga je vojvoda poslužio na dan sahrane svoje supruge. Uz trpezariju onesposobljenu skelama i lakovima, navike monaha godinama su se menjale i skoro da im je bilo normalno da se obroci prebace na prvi sprat. U tom stanju privremenosti ubrzo sam uočio nešto dobro: dok budu trajali radovi, znao sam da je prostorija u kojoj se nalazi Poslednja večera savršeno sklonište da se povučem i razmišljam u doba obeda. Nijedan monah mi tu neće smetati dok razmišljam; niti bi iko izvan manastira zalazio u prostoriju koja je u radovima, hladna i prašnjava, kao ova. I uputivši se tamo, razmišljajući o danima provedenim s fra Aleksandrom i o nerešenoj zagonetki kojom smo se bavili, krenuo sam da se pomolim za pokoj njegove duše. Prostorija je bila prazna. Poslednji zraci popodnevnog sunca jedva da su osvetljavali donji deo Toskančevog dela, ističući stopala našeg Gospoda, ukrštena jedno preko drugog. Da li je to bio predznak onoga što će Hristos doživeti na Kalvariji? Ili je maestro tako postavio njegova stopala iz nekog drugog mračnog razloga? Prekrstio sam se. Pod nežnom svetlošću, koja se probijala između stubova nejednako raspoređenih po dvorištu, ovaj je prizor delovao sablasno. Tek tada, pogledavši zvanice za stolom Svete večere, shvatio sam. Bila je istina. Juda je imao lik brata Alesandra. Kako to nisam ranije uočio? Zli apostol sedeo je s Galilejčeve desne strane, nemo posmatrajući njegovu smirenu lepotu. Zapravo, osim izraza čuđenja Jakova Starijeg i živog razgovora koji su, kako se činilo, vodili Matej, Juda Tadej i Simon za drugim krajem stola, usne ostalih apostola bile su zapečaćene tišinom. Bilo je neke ironije u pomisli da bi baš u tom trenutku duša fra Alesandra zaista mogla posmatrati lice Večnog oca. Ako je bibliotekar, poput Jude, bio odlučio da sebi oduzme život, i ako je Bandelo stoga grešio verujući u njegovu nevinost, njegova sudbina u tom času nije bila Slava već večne muke Šeola. Dok sam prelazio pogledom po freski, jedna nova pojedinost privukla mi je pažnju. Juda i naš Gospod kao da su se takmičili oko komada hleba, ili neke voćke možda, koju nijedan od njih nije uspeo da dohvati. Izdajnik, koji je u desnoj ruci držao ozloglašenu vreću s novcem, pružao je levu ruku preko stola pokušavajući nešto da uhvati. Gospod je, ne primećujući njegov pokret, pružao svoju desnu ruku u istom pravcu. Šta je moglo biti tu što je obojicu jednako zanimalo? Šta bi Juda u tom trenutku mogao ukrasti Nazarećaninu, kad je božji sin već znao da ga je ovaj izdao i da mu je sudbina zapečaćena? INTERVJU Vijesti 15.04.06 Sumnjam u zvanične verzije istorije Havijer Sijera Sijera Havijer Da je istorijski triler danas u svijetu jedan od najomiljenijih žanrova i da piscima uglavnom obezbjeđuje uspjeh, svjedoči i primjer španskog pisca Havijera Sijere. Njegov roman Tajna večera iako objavljen prošle godine već je preveden na 22 jezika i postao je internacionalni bestseler (na engleski jezik ga je preveo poznati argentiski pisac Alberto Mangel, jedan od Borhesovih čitača i autor Istorije čitanja). Sijerina Tajna večera opisuje nastanak istoimene freske Leonarda da Vinčija koja se nalazi u crkvi Santa Marija dela Gracija u Milanu. Uz opasku da djelo skriva uznemirujuću tajnu poruku, fra Agustin Lejre, dominikanski inkvizitor, stručnjak za tumačenje šifrovanih poruka, 1497. godine poslat je u Milano da nadgleda završne radove maestra Leonarda da Vinčija. Razlog za to je niz anonimnih pisama prispjelih u vatikansku palatu pape Aleksandra VI, u kojima se Da Vinči optužuje da ne prikazuje Sveti gral, niti Hrista kako obavlja svetu tajnu pričešća i da je dvanaestoricu naslikao bez obaveznih oreola svetosti. A, da je ovo knjiga o kojoj će se tek pričati govori i podatak da je po objavljivanju u SAD, krajem marta, već u prvoj nedjelji postala najprodavanija knjiga u Bordersu, najvećem lancu knjižara u SAD. Tajnu večeru je nedavno objavila Laguna u prevodu Ivane Jovanović. Havijer Sijera (1971) u svojim romanima (Plava dama, Templarska vrata, Napoleonova egipatska tajna) i dokumentarnim knjigama pokušava da riješi neke od velikih istorijskih zagonetki. On je i poznati novinar, autor gledane emisije Druga strana stvarnosti koja se emituje na Telemadridu. Živi u Malagi, a za “ART Vijesti” govorio je iz SAD, gdje je bio na promotivnoj tuneji Tajne večere. Kako je nastajao Vaš roman Tajna večera? - Kada sam 2001. godine radio na svojoj novoj knjizi, istraživao sam uticaj stare egipatske religije na umjetnost zapadne kulture, naročito kroz renesansni period. Saznao sam da je to bilo najprije u Firenci, gdje je prevedena prva egipatska studija iz oblasti magije pod naslovom Corpus Hermeticum i ta knjiga je inspirisala puno velikih umjetnika kao što su Botičeli ili Pinturikio. Pitao sam se da li je taj uticaj takođe stigao i do najvećeg genija tog perioda, Leonarda da Vinčija. U međuvremenu, otkrio sam Tajnu večeru uz pomoć tog dalekog simbolizma i odlučio sam da sliku dešifrujem proučavanjem te prave kod-tehnike koju su koristili veliki majstori slikarstva u renesansi. Na taj način primijetio sam da je tokom srednjeg vijeka i renesanse umjetnost bila jedini način za komunikaciju ideja, uvjerenja, pa čak i jeresi, među velikim brojem ljudi. Samo nekoliko hrišćana je bilo sposobno da čita tekstove, a i knjige su bile rijetke. Ako su papa ili kralj željeli da prenesu poruku svojim sljedbenicima, za tu svrhu su im služile slike na zidovima, stupci na fasadama palata ili crkava. Umjetnička djela iz tog perioda moraju biti shvaćena kao stvarne knjige, ali nažalost savremeni posmatrači su zaboravili kako da ih pročitaju. Moj roman ponovo vraća taj izgubljeni rječnik i nudi ga čitaocima 21. vijeka. Tajna večera objelodanjuje ono što je ispod naličja Posljednje večere, i to se čita kao poruka koju je sakrio sam Leonardo. Ali time se otvaraju vrata za razumijevanje mnogih umjetničkih djela renesansne Evrope. Puno likova iz romana Tajna večera su stvarne osobe. Ali, koliko je toga u romanu vaša imaginacija i kako ste ostvarili taj balans? - Naravno, moja knjiga je fikcionalno djelo, ali zasnovano na stvarnim dokumentima, bibliografskim izvorima i likovima iz Italije 15. vijeka. Moja ideja je bila da ponudim moguća objašnjenja za nedostatke koje je Leonardo ostavio u svojim djelima. A to što sam pisao u obliku romana, a ne istorijskog eseja, je iz razloga što Leonardo nije ni u jednoj svojoj bilješci dao objašnjenja Tajne večere. Ako tako posmatramo, onda je Tajna večera najveća zagonetka u čitavoj istoriji umjetnosti. Leonardo je uzeo rečenicu iz Jevanđelja po Jovanu, koja kaže: Jedan od vas će me izdati. Ali u očekivanom odsustvu oreola svetosti, veoma je teško prepoznati Judu, izdajnika. U ranijim Večerama bilo je veoma lako pronaći Judu: on je bio jedini čovjek bez oreola svetosti, ili bi bio crne boje. Ali, u Leonardovom umjetničkom djelu to privlači mnogo više pažnje. To je kao test. Zašto je on to činio? Lik Leonarda da Vinčija je veoma životan u vašoj romanesknoj viziji. Opisali ste mnoge aspekte Leonardovog života. - Leonardo je bio fascinantna ličnost. Napisao je više od 7.000 stranica u kojima su njegove biografske bilješke, ideje, kreacije i rukopisi. I iz tog ogromnog materijala svaki dobar istraživač može stvoriti lijep portret tog genija. U Tajnoj večeri ja sam pokušao da prikažem njegov bliski smisao za humor, njegove ukuse i sposobnost da svojim sljedbenicima ostavi zagonetke i nepoznanice. Da li je po Vašem mišljenju Leonardo da Vinči bio jeretik? - Odgovoriću vam primjerom. Jedina intrigantna činjenica tiče se Bogorodice među stijenama. Eksperti za umjetnost danas znaju da je pri stvaranju svojih slika Leonardo koristio jeretički spis toga doba pod nazivom Apocalipsis Nova. U toj knjizi kaže se da su stvarni junaci Novog zavjeta bili Djevica Marija i Jovan Krstitelj, a ne Isus. I njegova Bogorodica među stijenama nam tačno govori tu nevjerovatnu priču. Tako da mi znamo zasigurno da je Leonardo čitao jeretičku knjigu i bio je pod sumnjom od strane religijskih autoriteta svog vremena. Ali bio sam takođe veoma iznenađen kada sam otkrio da je papa Aleksandar VI (1431-1503) vjerovao da je on bio potomak egipatskog boga Ozirisa. On je poručio dekoraciju takozvanih Borđija apartmana u Vatikanu, gdje je Pinturikio naslikao mit o životu Izide i Ozirisa. I Aleksandar VI je bio papa u Leonardovo vrijeme. U neku ruku to je bilo veoma čudno vrijeme, u kome su pravovjerno i krivovjerno bili svuda pomiješani. Koja je bila uloga tajnih društava, sekti i misticizma u 15. vijeku u Italiji? - Bila je veoma značajna. Tokom 15. vijeka mnoge paganske knjige bile su prevedene u Evropi i inspirisale su mnoge značajne umjet nike i političare. Držati sve te ideje pod kontrolom bila je jedna od glavnih opsesija Katoličke crkve. Ali, nijesu uspjeli. Ovo je i roman o statusu Katoličke crkve u 15. vijeku. Može li se Tajna večera čitati i kao kritika katolicizma i crkvene politike? Ili kao knjiga o pronalasku vjere? Koje vam je tumačenje bliže? - Ja moram reći da je moja knjiga o Leonardovoj vjeri, ne o učenjima crkve, niti o vjeri čitalaca. To što sam objasnio u mom romanu temelji se na trogodišnjem istraživanju i svaku tvrdnju pažljivo sam dokumentovao. Naravno, Tajna večera se može čitati i kao spiritualni tekst, jer opisuje unutrašnje konflikte svojih likova da bi ostvarili prosvijećenost duša. Kritičari nalaze sličnost Tajne večere sa Den Braunovim romanima... Koji su zapravo pisci uticali na Vas? - Iako mnogi porede moje knjige sa Den Braunovim, on nije uticao na moje pisanje. Naravno, moje knjige imaju različite aspekte od njegovih. Nas vezuje stil pisanja koji tjera na neprestano gutanje stranica i zajednički interes za umjetnička djela Leonarda da Vinčija. I to je sve. Ali, smatra se da je u Da Vinčijevom kodu Leonardo samo kulturna referenca i njegova slika Tajna večera je opisana samo na tri strane, dok je u mom romanu Leonardo još živ i ja sam moje čitaoce natjerao da dodirnu njegov basnoslovan um. Moja knjiga im nudi stvarni, istorijski kontekst Leonardovog vremena i prikazuje uvjerljivu interpretaciju skrivenog mišljenja u njegovoj Večeri. Moji glavni uticaji dolaze od Umberta Eka. Moram reći da kao sve što se dešava u njegovim romanima: pominjanje pravih kulturnih referenci, bibliografskih izvora i većine likova, pa i u mojim romanima u potpunosti su stvarni. Vi ste takođe i poznati novinar u Španiji. I kao novinar ostali ste na polju misterije, zar ne? Mislim na magazin “Iza nauke” koji uređujete i TV emisiju “Druga strana stvarnosti”... - Moje ranije knjige bile su iz oblasti dokumentaristike o misterijama nauke ili istorije. U tim knjigama učinio sam sve od s ebe kako bih mojim čitaocima objelodanio neočekivane činjenice uz pomoć novinarskih tehnika. Na neki način, one su bile nalik velikim novinskim izvještajima. Da budem iskren prema vama: ne može se ponuditi odgovor za misterije u takvoj vrsti knjiga bez ulaska u opasno polje spekulacija. U književnosti, stvari su suštinski drugačije: činjenice mogu koristiti za zvučnu bazu mojih romana, a svoju maštu za objašnjenje tih neriješenih misterija, koje istoričari ne mogu sebi razjasniti. To je upravo ono što sam učinio i sa Tajnom večerom. Naravno, moj rad na TV i u štampi bio je za mene intenzivan trening i puno mi je pomogao pri utvrđivanju pravih misterija. Kažete da će Vaša sljedeća knjiga biti o jevrejskoj kabali. - Dovoljno je samo to reći, zaista! Trenutno ste na promotivnoj turneji po SAD. Kakve su kritike i kontakti sa čitaocima? - Kritike u SAD su uglavnom podržale moju knjigu. Oni su otkrili novi prilaz Da Vinčijevom najvećem remek-djelu, originalan, istorijski utemeljen, dalek od divljih spekulacija. I njihovi komentari su se poprilično podudarali sa onima koje svakodnevno dobijam od čitalaca sa engleskog govornog područja. Bili su veoma iznenađeni lakoćom saznanja kako čitati simbole renesansne umjetnosti. Štaviše, kako pročitati “Tajnu večeru” Leonarda da Vinčija... To je, i ne više, velika tajna moje knjige. NAPOLEON I NOĆ U VELIKOJ PIRAMIDI Napoleonova egipatska tajna je jedan od vaših ranijih romana misterija. Šta nam možete reći o njemu? Koja se misterija ovdje krije? - Roman otkriva Napoleona kakvog nikada ranije nijesmo vidjeli: kao mladog idealistu koga mistični ideali dovode do titanske inicijative i potrage za tajnama besmrtnosti u drevnom Egiptu. Opet su sve lokacije u romanu pažljivo istražene od strane autora: od piramida u Gizi do misterioznih i nepoznatih francuskih piramida na Azurnoj obali. Zaplet ove knjige fokusiran je na noć koju je Napoleon Bonaparta proveo unutar Velike piramide, 12. avgusta 1799. godine. On nikada nije rekao svojim ljudima zašto se sljedećeg jutra iz unutrašnjosti piramide pojavio blijed i prestrašen. Moj roman objašnjava šta se tamo moglo desiti sa Napoleonom! ZEMLJA PUNA ISTORIJE Kako vi objašnjavate trenutno veliku popularnost istorijskih trilera? Mnogi pisci (poput Den Brauna, Koldvela i Tomasona, Đulija Leonea, Pola Kristofera) za svoje književne junake biraju italijanske renesansne ličnosti. I, zašto baš Italija? - Kao i milioni ljudi širom svijeta, i ja sam siguran da su mnoge zvanične verzije istorije sumnjive. Istorija je delikatna stvar, s njom se često manipulisalo i bivala je prilagođavana datim situacijama. Istraživanjem istorijskih misterija dobio sam više slobode i nezavisnosti u mišljenju, to mi omogućava da izgradim sopstvene kriterijume o tome šta se dešava i da tražim moje lične odgovore o istini. Ja vjerujem da ovo razmišljanje mogu prisvojiti mnogi savremeni pisci. Zašto Italija? Pa, to je zemlja puna istorije i jedno od mjesta gdje je rođena naša civilizacija. I to mi je dovoljno! Vujica OGNJENOVIĆ Learn More