Mostovi i praznine

Mostovi i praznine treća je zbirka poezije Amele Mustafić kojom ona urezuje svoj poetski glas u našem jeziku. Most, u književnim teorijama, predstavlja metaforu spajanja i mjesto susreta, što on, vlastitom konstrukcijom u zbilji i čini, spajajući nepremostivo čovjekovom hodu i pružajući mu priliku da tu nepremostivu drugost udomaći kao vlastitu. Mustafić predstavlja glas angažirane pjesnikinje u sistemu inertne društvene svestvarnosti. Njezini stihovi bogate književnost tranzicijske nam u obrisima države. Taj angažman se upotpunjuje i pjesmom Ne u moje ime, u kojoj, između ostalog, u stihove pretvara stvarnost protiv koje se tek rijetki bune: Ne u moje ime / dobijati političke poene / slanjem pomoći u Srebrenicu. Sve što imam / su deset prstiju moga oca / u tuđoj zemlji, / sa nijednom riječju na tuđem jeziku. / (...) Ne u moje ime / otvaranje novih radnih mjesta / preko / kupljenih diploma, / rodbinskih i / stranačkih veza. / Ne u moje ime / feminizam / koji zaboravlja na rudarske ruke. / Ne u moje ime / graditi sveta mjesta / u kojima ne mogu prespavati beskućnici, / u doba migrantske krize. Ne u moje ime / samo nek je naš./. Sve nabrojeno prijeko je potrebno bosanskohercegovačkoj književnosti, i njezinoj teoriji per se koja iziskuje znatno šira promišljanja od postojećih. Na tom tragu, pjesnička se poetika koju Mustafić prezentuje u ovoj zbirci poezije nastavlja na onu postratnu, no s novim autentičnim glasom i poetskom semantikom koja se otvara na potpuno nov način pred čitateljem, rušeći barijere unutar vlastitosti i drugosti. Azra Nezirić (odlomak iz recenzije)