1941. Godina koja se vraća

Rukopis autora Slavka Goldsteina mnogo je više od memoarske literature. Riječ je zapravo o izuzetnom prikazu prijelomnog vremena recentne hrvatske povijesti... Ovaj gusti tekst, u kojemu se osobna i obiteljska iskustva isprepliću s eruditskom karlovačkom i kordunaškom mikrohistoriografijom, ali i sa širim razmatranjima o naravi ustaškog i komunističkog pokreta, mozaik je malih zaokruženih cjelina, koji povezuje Goldsteinove prosudbe o ljudima i njihovim sudbinama. Osim sjećanja ima tu mnogo arhivske i druge građe, ali i mnoštvo komentara o raznim pitanjima te tumačenja o ponašanjima pojedinaca. Resi ga uvjerljiv i živahan stil, umijeće korištenja ilustrativne anegdote te smisao za dramski zaplet. No, ni na jednoj od ponuđenih 700 kartica nema suvišnih ili zamornih detalja. Riječ je o vrhunskoj publicistici. (iz recenzije Ive Banca) Ovo je memoarska knjiga, koja u središtu svoga interesa nema jedan život, profesionalnu karijeru ili životnu avanturu, nego godinu u kojoj se, metaforički i stvarno, sabralo sve prethodno i potonje doživljeno iskustvo autora i njegovog naraštaja. Oko te, 1941. godine Goldstein raspliće svoju biografiju i biografiju svoje obitelji, razlaže prilike u Karlovcu i okolini, a zatim i šire u Hrvatskoj... Slavku Goldsteinu stalo je da razumije što se dogodilo s njegovim karlovačkim susjedima. Pogotovu s onima koji su krenuli u zlo. On njih ne osuđuje, jer od te osude više i nema neke moralne ili društvene koristi, nego opsesivno pokušava shvatiti. Čitatelju se čini da će, ako - skupa s Goldsteinom - shvati njih, biti korak od razrješenja... Pritom, njegova potraga za odgovorima ispisana je onim sjajnim novinarskim stilom, koji je bez premca u suvremenoj hrvatskoj nonfikcijskoj književnosti, a koji stvara izvanrednu napetost u tekstu i pridonosi dramatičnoj ozbiljnosti teme. (iz recenzije Milienka Jergovića) «Pišući u ovoj knjizi o svojoj obitelji trudio sam se da sve što se događalo nama, ne odvajam od sudbina mnogih drugih i cijele zemlje. Pratim u knjizi prijatelje i znance, pa i neke ljude koje tada još nisam znao, nastojeći da ih razumijem i kad nismo bili na istoj strani. Držim da sudbina moje obitelji od koje polazim, upotpunjuje opću sliku zbivanja, i da opća slika zbivanja, koju naznačujem kroz obilje istraženih dokumenata i drugih izvora, omogućuje da bolje shvatimno što se to i zašto se dešavalo mojim najbližima, meni i mnogim drugima... Sva sam sjećanja stavljao pod sumnju, dopunjavao ih i tražio im smisao listajući po onovremenim novinama, službenim spisima, po osobnim pismima i memoarskim zapisima sudionika. Sjećanja su bila na kušnji i u razgovorima s mojim bratom Dankom i s prijateljima iz onog vremena koje i danas rado viđam. Za prikaze općih zbivanja oslanjao sam se na obilje dokumenata koje sam pretražio pa tako naišao i na razne, dosad slabo poznate ili nepoznate pojedinosti, koje bacaju bolje svjetlo no tadašnje važne događaje. Trudio sam se biti vjerodostojan samome sebi budućim čitaocima ovog teksta i onima o kojima pišem, a više ih nema. -Živima dugujemo poštovanje, a mrtvima samo istinu- napisao je i često je citiran Voltaire, a meni se čini da istinu dugujemo svima, živima i mrtvima, baš svima podjednako. A poštovanje dugujemo mogima, i žima i mrtvima, ali ne baš svima.» Slavko Goldstein